piše: Mladen Šimić
Krajem listopada ove godine održan je Sajam knjiga u Beogradu. Koji je po redu nisam zapamtio ali to i nije naročito važno. Nakanjivao sam se često da odem ali bih odustao neposredno pred početak iz raznih razloga pa i izgovora. A griješio sam jer je u cjelini sajam na mene ostavio vrlo povoljan dojam .
Kada sam dobio i službeni pismeni poziv odlučio sam otići. Možda sam pomislio da sam možda i književnik iako sam svjestan da bi to bilo malo pretenciozno. Poziv je bio zajednički od Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i NIU “Hrvatska riječ”. Obje ustanove kulture su iz Subotice .
Putovao sam autobusom vrlo udobno. Volio bih da sam putovao željeznicom na relaciji Petrovaradin-Beograd ali je to malo teža misija. Moj utisak je kao da željeznica u Srbiji odumire. Vjerojatno neće odumrijeti kao što nije odumrla država u vrijeme “samoupravnog (demokratskog ) socijalizma”. Ono demokratskog sam stavio u zagradu jer je demokratski bio samo u namjeri ali ne i u realizaciji.
Stigao sam na glavnu stanicu, autobusnu i željezničku i pošto sam bio u cajtnotu uzeo sam taksi. Taksista je bio ljubazan ali me je oderao po ustaljenom običaju u Beogradu. Platio sam 500 dinara za udaljenost od dva tramvajska stajališta. Možda cijena od 5€ ne bi bila visoka recimo za nekog Nijemca ili Francuza ali uz plaće i mirovine kakve su u Srbiji to je mnogo.
Na ulazu u Sajam bila je velika gužva. Bila je subota i puno mladih ljudi. Iznanadilo me je to, naravno u pozitivnom smislu jer prema medijima naročito tiskanim o mladima se piše uglavnom negativno. Povezuju se sa drogom, prostitucijom, pljačkama banaka i pošta, ljenčarenjem, neredima na utakmicama… Stajanje u redu za ulaznicu nije palo teško.
U redu su svi bili ljubazni, bez guranja a cijena ulaznice je bila prihvatljiva …pola cijene taksi vožnje.
Na ulazu u hale puno ljudi …i starih i sredovječnih i mladih. Sa strane kao pratnja bio neizbježni miris pljeskavica i ćevapčića. To je tradicionalan i neodoljiv miris ali sam mu ipak odolio. Plato ispred hala je bio pun autobusa kojima su stigli učenici i studenti sa svojim nastavnicima .
Puno poznatih lica: umjetnika, političara, sportaša… Gužva je ali se nitko ne gura. U prolazu u hali 1A lijevo i desno su sale za prezentaciju.
Jedva pronalazim salu „Borislav Pekić“, nalazi se pored WC-a, baš zgodno. U sali je prezentacija četiri knjige u izdanju NIU „Hrvatska riječ“ iz Subotice. U radnom predsjedništvu su: lijevo Katarina Čeliković menadžerica kulturnih aktivnosti u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH), u sredini Željko Kuprešak veleposlanik Hrvatske u Beogradu i desno Tomislav Žigmanov ravnatelj ZKVH-a .
Govori veleposlanik da je kultura važan segment nacionalnog identiteta i važna karika veze matične zemlje sa Hrvatima koji žive van domovine. Zatim govori Žigmanov o četiri knjige i njenim autorima.
On tvrdi da u redovima hrvatske manjine ima dosta autentičnih stvaralaca. Zatim kaže da su stvaraoci iz redova hrvatskih nacionalnih manjina u svijetu nezasluženo uglavnom nepoznati u Hrvatskoj.
Ima čak i pokušaja minimiziranja i omalovažavanja stvaralaštva iseljenika od strane površnih i umišljenih kulturnih djelatnika u matičnoj domovini.
Katarina Čeliković detaljno govori o radu i stvaralaštvu raznih udruga hrvatske manjine u Vojvodini i Beogradu.
Na žalost malo je poznat kulturni učinak Hrvata u centralnoj Srbiji iako ne znači da ga nema. Uslijedilo je recitiranje pjesme Stanislava Prepreka koju je recitirao Mato Groznica i čitanje narodne priče koju je između ostalih sakupio Balint Vujkov a pročitala dojmljivo Bernadica Ivanković.
Preselili smo se zatim na štand Pokrajinskog sekretarijata za kulturu i nacionalne manjine Vojvodine i druženje se nastavilo u ugodnom raspoloženju. Na štandu su bile izložene knjige nacionalnih manjina iz Vojvodine: mađarske, crnogorske, hrvatske, slovačke, rumunjske, romske, rusinske, makedonske, bošnjačke, slovenske i drugih.
Prodaja ovih knjiga je išla vrlo dobro što pokazuje da je takav nastup pokrajinskog sekretarijata bio pun pogodak .