piše: Nataša Pecić-Janković
Sjedim u tišini uz jutarnju kavu i gledam kako male laste prave svoje gnijezdo. U narodu lastavica znači sreću, a pogotovo ju donosi tamo gdje napravi gnijezdo.
Pratim ta mala uporna bića kako se bore za opstanak i s koliko upornosti prave svoj dom. Tišina prekidana njihovim cvrkutom vraća me u prošlost kada sam sjedila u svome domu ispijajući kavu iz omiljene šalice.
Na stolu još jedna pripremljena kava, poljubac za dobro jutro… i tu sve prestaje. Ne želim se toga sjećati jer me poljubac vraća tamo odakle nema povratka.
Zaboravljam i vraćam se u stvarnost, surovu stvarnost. Nema poljubaca, nema doma.
Ipak, kao lastavica želim sagraditi svoj dom, mali kutak u kojem ću naći svoju mirnu luku. Često mi suze na oči krenu kada vidim dvoje staraca kako se drže za ruke. Ne, to nikada doživjeti neću!
Ljudi me ne shvaćaju, često osuđuju moj način života, to samovanje… Oni ne znaju da i ja imam snove o budućnosti koji se rasprše svaki mojim porazom.
Što je poraz? Ljubav? Pokušaji drugih da mi život učine težim? Ali prejaka sam ja za takve vrste poraza. Možda se još nisam pronašla, možda me sreća zaboravila i zaobišla i uputila se drugima misleći da mi je ovako bolje? Možda i je!
Prolaze godine, a mene obuzima strah da ću po tko zna koji puta opet pasti i ne ustati se. Uporna sam i ovoga puta. Napokon znam što hoću i želim! Kao lasta preseliti se u proljeće, a na jesen opet se preseliti dalje od sjećanja. Ljudi me pitaju: „Zašto?” Odgovaram da želim zaboraviti prošlost i krenuti iz početka.
Za mene je svaki dan novi početak. Za mene je svaki dan nova prilika u životu. Zaboraviti jučer jer se vratiti ne može, ali mogu svoj život učiniti boljim pretresajući prošlost i uklanjajući greške na kojima sam učila i koje su od mene načinile osobu.
Pronašla sam sebe i kao lasta sagradit ću dom daleko od prošlosti koju želim zaboraviti. Spremna ili ne, ali s dozom velikog optimizma krećem u novi život, sama. Ali, naviknula sam! Sama mogu sve, no ponekada mi je potrebna pomoć. Naposljetku, čovjek je društveno biće pa i ja nekada trebam oslonac i vjerovanje u Boga.
Sve ima svoju svrhu i događa se s razlogom. Tako je On odredio i tako treba biti! Ja sam sve spoznala na teži način, ali ako mi je tako suđeno da bi poslije bilo bolje, neka! Prihvaćam sve.
Sada znam da je moja sudbina u Njegovim rukama i da ću biti zadovoljna s onim što mi je On odredio. Trudit ću se da ne činim greške jer sam ih dovoljno iskusila i naučila da sam Bog čovjeku iznova daje priliku u životu. On oprašta puno, i previše, toliko da se i sama nekada kažnjavam zbog svojih postupaka.
Napokon, ovo mi se čini kao posljednja prilika za novi početak. Sama, sa srcem, dušom i snovima u dlanovima koje čvrsto držim zatvorene da mi ne pobjegnu. Još sam živa, još imam želju i nadu za bolje sutra. Ako meni bude dobro, i mojoj djeci će biti.
Dakle, lastavice, vrijeme ti je da saviješ svoje gnijezdo, sama stvoriš svoj topli i mirni kutak!
Prošlost zaboravi! Ne vrijedi sjećati se! Stvori svoju novu budućnost bez zlonamjernih ljudi koji te sputavaju i koji vole tvoje poraze!
Ono što me nije ubilo, ojačalo me.