tekst: Esad Redža
S trinaestog kata našeg starog nebodera pruža se predivan pogled. To je ujedno i zadnji kat.
Lift vozi nju i njega do tog zadnjeg kata sa sretnim brojem.
Tamo su naime smještene jedine dvije garsonijere.
Njezina mala terasa gleda na zapad, a njegova na istok.
Neboder je star pedeset godina, a njih dvoje imaju tek koju više.
Samci koji se nikada nisu zajedno sreli u liftu .
Ona bi osluškivala lift u odlasku ne bi li bila sigurna da je on otišao. Brzo bi napustila stan, dozvala lift i s velikim veseljem krenula ka prizemlju, jer zamislite, opet ga nije srela.
Ta igra osluškivanja i skrivanja traje već trideset godina.
U nekoliko navrata nestalo je struje pa lift nije vozio. To su za nju bili najgori dani u životu.
Strah od susreta na stepenicama bio je toliko jak da bi ona odmah po nestanku struje dozivala svog doktora i otvarala bolovanje.
Kao domar u neboderu poznavao sam sve stanare. Znao sam sve sudbine. Svih 48 stanova, plus njihova dva na zadnjem katu i moj jedan u prizemlju.
Imao sam jedini tu čast vidjeti i predivni zalazak sunca s našeg nebodera, a bogami i jednako lijepi izlazak.
Sunce je izvor života. Sunce je meni sve.
Njoj sam jednom prilikom popravio antenu na terasi. Nakon obavljena posla ponudila me domaćim sokom od bazge. Ispijao sam s guštom taj sok i gledao u veliku narančastu kuglu koja polako nestaje na obzoru.
– Gospođo, imate predivan pogled sa svoje terase.
Ona tu moju konstataciju nije komentirala nego mi jednostavno prišla sa staklenim vrčom i ponudila još soka.
I kod njega sam znao imati nekih sitnih popravaka. On me uvijek poziva u cik zore baš kada je ona narančasta kugla tek krenula osvjetljavati novi dan.
On me uvijek nudi domaćom šljivom, slavonskom.
– Odlična vam je rakija, a tek ovaj pogled. Sunce je izvor života, sunce je meni sve!
Na te moje riječi, on bi natočio još jednu svakome, nazdravio onako pogledom i naravno pogađate, bez riječi.
Biti jedna jedina, nevidljiva spona između dva samačka života i nije neka stvar, ali vidjeti onu narančastu kuglu s obje strane nebodera, meni je bila velika, velika stvar.
Neboder vam je brojem stanovnika jedno omanje selo, a selo sve zna .
Ja vam tu dođem kao neki seoski starješina.
O svima u selu iliti neboderu sam manje više sve znao, ali o njima s trinaestog kata – baš ništa.
Sanjao sam godinama kako kao starješina na njihovim svatovima pjevam. Svi iz sela-nebodera, bili su tu, veseli i raspjevani.
Širom smo otvorili vrata njihovih garsonijera i plesali čas na jednoj, čas na drugoj terasi.
U budnoj stvarnosti takav san se činio totalno suludim.
Imam dugogodišnjeg prijatelja onog jedinog pravog na kojeg se možeš osloniti a on živi kao samac u istom onakvom stanu na zadnjem katu, ali u neboderu nasuprot našem.
Zvao me je neki dan da dođem do njega da mi ima nešto važno za ispričati.
Dođem do njega, sjednemo na terasu, a on onako sav rastresit prolijeva putem od kuhinje na brzinu otvorene dvije pive.
-Vidio sam sinoć tvoju susjedu koju stalno sanjaš, kako se s nekim ljubi na terasi!
Rekoh mu:
-Nemoguće! Ta živi sama od kad je znam a onog do sebe na katu izbjegava kao lisica.
– Ma, ne, kaže, kunem se vidio sam je!
Na kraju se mi dogovorili da ako on nešto vidi opet da me odmah dozove.
I za četiri dana, evo, zove mene moj Đuro. Samo kratko prošapuće kroz telefon:
– Ljube se opet!
Kažem ja Đuri:
– Ti samo gledaj i prati što se događa, a ja idem u akciju!
Krenem brzo pješke do trinaestog i jedva zrak hvatam. Mobitel mi stišan, aktivna samo vibracija.
Došuljam se puzeći do njenih vrata i osluškujem. Zovem Đuru i pitam:
– Đuro, je l’ se još ljube ?
Đuro odgovori potvrdno.
Pretvorim se cijeli u uho prislonjeno na vrata.
Nakon dvije minute, ničega osim upaljenog uha, kad začujem susjedu Slavicu.
– Miroslave, nakon dvadeset godina naše tajne, vrijeme je da prekinemo s tim.
Miroslav nešto promrmlja, a ona će opet:
– Dosta mi je skrivanja!
– Draga moja Slavice, ljubavi moja jedina, pa nećemo valjda ovako stari, svatove radit. Što će selo pričat!?
– Kakvo selo Miroslave, pa mi smo u neboderu!
– Pa ne misliš valjda Miroslave da nam treba možda odobrenje starješine za svatove, hahahaha…
Smije se tako Slavica, smije se i Miroslav, a ja, starješina iz snova i domar sa zalijepljenim uhom na vratima, ukočen i šokiran, jedva skupljam slinu.
Miroslav nakon dužeg smijeha konstatira da je možda zbilja vrijeme da se traži kum.
Slavica na to kaže:
– Miroslave, hajdemo za kuma uzeti onog našeg domara!
– Misliš onoga koji se divi suncu, hahahaha!!! Grohotom se smije Miroslav.
Nakon toga više nisam mogao izdržati, pozvonio sam na vrata, jednom, dva puta, i nakon trećeg oglasi se Slavica.
– Tko je????
– Starješina! Kažem ja.
Na to Slavica otvori vrata sva skamenjena i uplašena, iza nje stoji skamenjeni Miroslav.
– Ovu subotu su svatovi, tako mi sunca nebeskog!
Nakon tog kratkog mojeg nastupa samo su šutke kimnuli potvrdno glavom.
Zašto, kako i zbog čega, ne znam, ali znam da više ne sanjam onaj san.
Samo jedno mi je važno nakon svega, a to je, da ono narančasto, okruglo sunce, sada gledam kad god hoću.