piše: Dragica Šimić
Često je htjela živjeti umjesto njih, proći za njih sve teške etape života.
Onda bi se korila danima, proučavala svoju tvrdoglavost postavši svjesna kako je zaboravila živjeti za sebe, kako se neprimjetno pretvorila u njihove korake, u njihov put, u sjenu što iz prikrajka, predano osluškuje njihove uzdahe spremna da u svakom trenutku uskoči boreći se s nevidljivim vjetrenjačama i davnim morama iz njihovih snova.
A oni su već dugo bili zreli ljudi…
Ponekad su kod njih misteriozno nestajale stvari. Radilo se tu o ponekoj čaši koju je nedavno donijela iz trgovine, vazi za cvijeće koja nije bila nikakav unikat već je samo služila svojoj svrsi, napajati i držati u nekoj tihoj harmoniji, perunike, ljiljane, narcise ili ruže, ovisno o dobu godine, ubrane u dvorištu a koje su imale za cilj uljepšati interijer ili navući člana obitelji da ih nakratko pomiriše.
Ponekad su nestajale šalice što su još od djetinjstva najmlađih članova obitelji ukrašavale police kuhinje. Svjedočile su te iste o seobama, o dalekim gradovima iz kojih su donesene, o dječjim povišenim temperaturama, noćnim buđenjima pa i onim lijepim trenutcima ispijanja toplih, jutarnjih napitaka. Završavale su često u krhotinama te svakodnevne stvarčice, nakon čega su se temeljitim usisavanjem brisali svi tragovi datog čina.
-Gdje je odjednom nestala ona lijepa šalica iz koje sam rado pila jutarnju kavu, pitala bih i skrivećki im posmatrala lica.
A oni, djeca, saučesnički bi se posmatrali ponekad s jedva vidljivim osjećajem krivnje, zažarenih obraza koji su jasno pokazivali da je još jedan lomljivi predmet u kući nestao u žaru zaigranosti ili nesmotrenosti u njenoj kratkoj odsutnosti.
Krritizirati ih nije mogla bez vidljivih dokaza pa ih je samo opominjala blago i obzirno da moraju paziti na stvari u kući i da su joj uspomene posebno važne, ne zbog njihove materijalne vrijednosti već zbog sjećanja koje je vežu uz njih.
Tako se tih dana pitala kamo je nestao još jedan dragi predmet iz male kolekcije koju je nosala sa sobom po bijelom svijetu. Nije ostalo baš puno takvih uspomena iz prošlosti, tek par predmeta spašenih iz ratnog vihora, tek toliko da ne zaborave mjesto iz kojeg su potekli i sa sobom, iz njega ponijeli svoje početke, svoje korijene, svoju bit.
Taj ju je predmet podsjećao na djevojaštvo, dane odrastanja i sazrijevanja i na prve doživljaje duhovnosti.
Rado je posjećivala veliku crkvu u mjestu još od djetinjstva. Privlačila su je čitanja i ceremonije, biblijski psalmi puni drevne mudrosti i književne ljepote i zanimljive propovijedi lokalnog župnika koji je dobro i vješto radio svoj posao duhovnog pastira.
Poslije mise bi đacima, za koje je znao da vole čitati, obavezno tutnuo u ruku neku dobru knjigu poznatih svjetskih klasika iz svoje ogromne knjižnice, brinući pri tom o njihovim godinama i zanimanju jer ih je sve dobro poznavao. Svi su poslije čitanja uredno vraćali knjige i pri tom razgovarali o sadržaju i poruci kao na kakvoj književnoj tribini. Znao je taj čovjek zaintrigirati dječju maštu jer su se sve njegove propovijedi temeljile na ulomcima iz knjiga koje su kasnije željeli pročitati.
Jednoga dana prisustvovala je vjenčanju bliskog člana obitelji. Ceremonija je bila kratka, uzvanika malo a poslije obreda su svratili u župni ured da obave formalnosti.
Odmah su je privukle slike na zidu koje su prikazivale nastajanje župe kroz povijest. Bile su stare i izblijedile ali vrijedne po svom svjedočenju i zanimljive jer nisu bile fotografirane nego oslikane olovkom nekog starog, nepoznatog umjetnika. Bila su to vremena kada se nije moglo vidjeti u živo baš puno umjetnina a o njima se moglo naučiti samo iz knjiga ili televizije. Izložbe u gradu bile su rijetke i nedostatne da zadovolje njenu mladenačku znatiželju.
Ko zna koliko bi još stajala pred njima zadivljena tehnikom crtanja iskusnog umjetnika, čiji je potpis uporno pokušavala dešifrirati, da je nisu privukli i drugi slični predmeti.
Prošetala se po prostoriji koja je bila mali svojstveni muzej i pitala se zašto ti predmeti nikada nisu bili dostupni širokom puku ili bar izloženi na nekom vidljivom mjestu da ih što bolje osmotri i sama iz njih nauči više o kraju iz kojeg potiče. U školi se učilo o starim Rimljanima i Grcima, ratovima i seobama a ona je baš htjela znati kako su živjeli ljudi iz njenog mjesta, kako su se oblačile tadašnje djevojke, jesu li djeca tog vremena išla u istu školu, kakve su bile njihove davne želje i težnje.
Pažnju su joj privukle potom male kamene statue Majke Božje isklesane u bijelom bračkom kamenu. Ne da su je privukle, već su je očarale. Stala je i primila pažljivo jednu od njih u ruku. Jednostavnost i ljepota Gospina lika koju je majstor načinio bez imalo pretjerivanja, nošen samo umjetničkim izražavanjem učinile su da ih poželi imati.
Privlačila ju je ljepota i skromnost te biblijske žene, poniznost koja je uvijek bila naglašena blago spuštenom glavom i raširenim rukama koje govore:
-Dođite k meni, ja vas razumijem.
-Koliko je uopće, razumijevanja na zemlji, koliko ljubavi, koliko saučešća?
Razmišljala je o tome istovremeno se pitajući, vrijedi li slijediti nauku trpljenja, odricanja, ljubavi za visoke ciljeve i pomaže li ona kao takva u izgradnji vlastite osobe koja voli brata čovjeka i svijet u kojem živi.
Spustila je kipić na podlogu zaključivši da je sigurno preskup da bi ga mogla kupiti svojim đačkim budžetom.
Nakon što se rukovao sa svećenikom, kum koji je također bio član obitelji, zatražio je da mu se zamota i naplati jedan Gospin kipić od bijelog bračkog kamena. Pri izlasku joj je prišao i pružio zamotuljak:
-Ovo je za tebe. Vidio sam kako si ga gledala.
Osjetila je zahvalnost i pomalo sramežljivo i zbunjeno zahvalila na daru.
Kipić je dobio svoje mjesto u njenoj djevojačkoj sobi i kao da se u njega uselila neka topla sačesnička duša koja je kasnije bila svjedokom kratkih molitvi, ali i dubokih promišljanja o duhovnosti i vjeri, ponekad i teških zapitanosti na koje nije imala odgovore ali koje joj je, kasnije, život često nudio u svim svojim zapletima, teškoćama, posrtanjima i dizanjima.
Pratio ju je taj predmet vjerno, valjda s razlogom kroz kasnije godine i uvijek je bio na vidljivom i počasnom mjestu. Preživio je mnoge padove, pa čak ga ni dječji nestašluci nisu uspjeli polomiti.
-Jednostavno je od čvrstog materijala, pomislila bi često premještajući ga samo prilikom redovnog brisanja prašine sa polica.
Iznenadila se kada se ponovo taj isti kipić pojavio u zamotuljku u kojem su, igrom slučaja, spašene stare slike i par dragih predmeta iz starog doma, jednog poslijeratnog dana, u nekoj drugoj zemlji i podneblju. I tako je kipić postao vjerni pratitelj njihove obitelji.
Sad se baš nervozno ogledala, zapitana nad sudbinom tog dragog predmeta, te lijepe uspomene.
– Kako to da je pao toliko puta i nikad se nije oštetio a sad ga odjednom nema.
Često bi razmišljala o njemu i o drugima kojih već odavno nema. Nema ni starog župnika, ni njegovog župnog ureda koji je izgorio u ratu sa svim njegovim knjigama, ni kuma koji joj je poklonio taj lijepi dar, toliki su otišli a i djeca polako odlaze svojim putevima. Ona je još tu u nekom novom gradu s kojim se saživjela nosajući vjerno uspomene iz starog kraja, pokušavajući njegovati sjećanja na ljude i živjeti budno nove dane.
Sve ono materijalno što nije uspjela ponijeti sa sobom zapravo i nije bilo važno, nije joj nedostajalo, nije žalila za tim, jer čovjek ako želi nadoknadi izgubljeno.
Važno je bilo ono nevidljivo, vrijedno i lijepo što je ponijela sa sobom i što je neprocjenjivo i na sreću, nikada se na može izgubiti jer je spremljeno duboko u ljudsku bit i postojanje.
Ipak, bila je radoznala gdje je nestao kipić.
Djeca, odrasli ljudi već, odlazili su i vraćali se u posjete.
Sin je te godine završio akademiju i jednoga dana vratio se s punom torbom stvari koje je trebalo oprati i ponovo posložiti u ormare sobe koja ga je čekala. Majka kao majka, jedva je dočekala da može napraviti nešto za njega. Užurbano je pripremala jela koja je volio, svjesno pretjeravajući u količinama, nutkajući ga i zapitkivajući nevažne sitnice oko povratka.
Nakon obiteljskog ručka krenula se obračunati sa prepunom studentskom torbom rublja. Bilo je tu par plavih uniformi, traperice, puno rasparenih čarapa, bijele ljetne majice i nešto knjiga.
A na samom dnu zabijelilo se nešto od čega joj se ljepota rasplinula dušom i izmamila suzu na licu. Bijeli kipić Majke Božje isklesan od tvrdog bračkog kamena bio je odložen na dnu.
– Ponio ga je sa sobom kad je krenuo od kuće!?
Podigla ga je i pažljivo spustila na policu u sinovoj sobi ponosno osjetivši kako se dobro uklopio u ponovo oživljene zidove koji su skrivali tajne jedne nove, modernije mladosti pred koju su stavljena još teža iskušenja i izazovi i kako davne poruke jednog jednostavnijeg, davno prošlog vremena još uvijek odišu svojim trajnim vrijednostima i ljepotom.
Znala je da su joj te oživljene vrijednosti ratjerale sive oblake koje je vidjela iznad njihovih puteva i da su spremni krenuti u svoj svijet koji za njih čuva nova saznanja i vrijedna otkrića koja će i sami pohraniti uz ona davna, iskonska.
Nekoliko godina poslije, sasvim slučajno, na poklon je dobila knjigu koja je oživjela u njoj ponovo uspomene na rodni kraj. Iz tvrdih korica su je pogledali davno zaboravljeni ljudi, običaji, imena, vratili su se stari krajolici dolazeći iz daleka, baš njoj, u neki novi svijet u kojem je već odavno pustila korijenje, saživjela se s njim ugradivši u njega odgovore na pitanja koja si je nekada davno, u tom župnom uredu punom vrijednih knjiga, dragih ljudi, dobrih namjera i nikad prežaljenih, vrijednih povijesnih zapisa zapitala:
– Vrijedi li slijediti nauku trpljenja, odricanja, ljubavi za visoke ciljeve?
Osjećala se ispunjenom, mudrom i dovršenom i taj joj je osjećaj jasno govorio:
-Vrijedilo je!