piše: Slavica Jurčić
Dida Đuka svake je nedjelje išao u crkvu, a nakon mise odlazio u seosku birtiju da popije hladno pivo. Dovoljno mu je pola sata, a tada se vraća kući gdje ga njegova Julka čeka za trpezom. Poslije molitve zajedno ručaju.
„Sutra nam dolazi sin Tunjo s fakulteta“, kaže Julka Đuki i donosi mu pečenje za stol.
„E, pa bilo je i vrime!“ odgovori Đuka i bira najbolji komad mesa.
„Neće on doći sam. Kaže da će dovesti prijateljicu. Još kaže da je ona s mora i nije nikada bila u Slavoniji.”
„Spremi joj malu sobicu! I spremi kolača i jela raznih da vidi Dalmatinka kako se kod nas jede!“
Julka se toga dana rastrčala po kući i sve pripremila za sina i njegovu prijateljicu.
Đuka je upregao svoju kobilu Bebu i pripremo ju za vožnju po selu.
Njihov Tunja je na zadnjoj godini fakulteta. Bit će veterinar. Đuka je ponosan i često spominje da će imati doktora u selu.
Negdje pred podne stižu dragi gosti. Julka otvara kapiju, Tunja parkira auto u garažu, a iz auta izlazi sitna djevojka, blijeda lica i mršavih nogu.
„Juuu Đuka! Vidi ove sirotice, k’o iz gladi!“ Julka bocka Đuku, a on kao ukopan gleda sina, pa tu malu.
„Zar se tako dočekuje sin?“ viče Tunja i grli materu, a tati ljubi ruku. „Ovo je Lara, moja djevojka“, reče Tunja i pokaže na djevojku.
Roditelji stali i gledaju. Ne vjeruju koga je sin doveo, ali mudro šute i pokazuju mladima da idu u kuću.
„Aj’te za trpezu da se jede!“ viče Đuka i gura Tunju u kuću.
Svi su sjeli za stol. Julka iznosi kulen i šunku, kuhana jaja i svježe krastavce. Tunja uzima i slasno jede, a mlada Lara uzima samo krastavce i kruh.
„Dijete drago, jedi kulena! To je preklanjski“, govori Đuka.
„Tato, ona je vegeterijanka.“
„Juu, meni!“ ciči Julka, „Koja je to sekta?“ pita ona sina koji se smije i žmiga Lari.
„Teta, ja ne jedem meso“, kaže Lara i smije se reakciji svojih domaćina.
„U ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Bože m’ prosti, jesi l’ ti poludila?“
Dvoje ljudi stoji u čudu i gleda sina pa tu mladu curu. „Što će joj dati jesti?“misli se Julka, a Đuka misli što će se u selu pričati.
Toga dana nisu puno pričali, nego su se vozali linijama kroz polja kukuruza, žita i suncokreta.
Uvečer je Tunja krenuo s Larom na počinak, ali majka mu lijepo pokaže na svetu sliku i kip Gospe i odvede Laru u malu sobicu.
„Reda mora bit’!“reče mu otac. Tunja pognu glavu i ode na počinak.
Julka i Đuka su tih dana proveli sa svojim sinom i njegovom djevojkom lijepe trenutke. Na odlasku se Lara zahvalila na gostoprimstvu. Tunja im uz šalu preporuči da mama posadi više blitve za idući puta.
Stari zagriženi Šokac Đuka već taj dan ode u poljoprivrednu trgovinu i kupi sjeme blitve. „Neka Lara nije gladna!“ misli on.
Voljeli su oni svoga Tunju pa im nije bilo teško zavoljeti malu Laru. Svidjela im se i činjenica da je ona skoro pred kraj svoga fakulteta i da će biti liječnica.
Shvatili su oni da nije sve u jelu.
Ima puno toga u ljubavi i međusobnoj toleranciji.