BLANK - Hrvatski Glas Berlin

BLANK

piše: Martina Budimir
maslacakNeću se baviti pitanjem označava li kraj doista kraj. Spada to u domenu osobnog vjerovanja svakog pojedinca. Jer vjera je upravo to što jest, vjerovanje ili ne u nešto što je nedokazivo, ali i u nešto što je nemoguće apsolutno negirati, odluka i osjećaj svakoga od nas.

Bavit ću se onim što nakon nečijeg kraja ili ne on znači onima koji ostaju. Može li se kraj nečijeg ovozemaljskog života smatrati zaista krajem u svijetu koji ostaje za njim?

Brišu li se krajem nečijeg života svi tragovi njegova postojana? Blijede li s vremenom sve uspomene na preminulu osobu?

Znam, reći će neki, svatko od nas treba ostaviti trag, paziti „da ne ide malen ispod zvijezda“, ali ni ne mislim na taj trag, na postignuća zaslužnih pojedinaca, imena trgova ili zapise u povijesnim udžbenicima.

Mislim na onaj stvarni trag u srcima, riječima i mislima ljudi koji ostaju za nekim. Slike vremenom blijede, požute, postaju mutne. Nerijetko „lijepe potiskuju ružne“. No ostaje li na kraju samo blank, prazna traka na kojoj kao da nikada ništa nije ni bilo snimljeno?

Vjerujem da nas svaki susret s ljudima, knjigom, mjestom nepovratno mijenja, bili mi svjesni toga ili ne, priznali si to ili ne. Vjerujem i osjećam da nas, bio on lijep ili ružan, svaki susret obogaćuje, nauči nečemu novome.

Vjerujem isto tako da, iako neke slike izblijede do neprepoznatljivosti, svaka od njih nepovratno mijenja kolorit naše duše, našega života, vjerojatno u nekoj mjeri određuje i smjer kojim ćemo poći.

Vjerujem i osjećam to, pouzdano znam da ničiji život nije trajno izbrisan, ne ostavlja praznu traku. Željeli mi to ili ne, tragovi su svuda oko nas. Znam kako zvuči početak prethodne rečenice, ali isto tako znam da neki od onih koji ostaju žele da tragovi nestanu, da manje boli.

Ne spadam u tu skupinu ljudi, ali ih razumijem. Ja jednostavno nisam taj tip. Mene svaki podsjetnik na drage osobe sada, nekoliko godina nakon što su me napustile, veseli, nerijetko čak i nasmije, ali uvijek i izazove potrebu zahvaliti.

Zahvalna sam što su bile dio moga života, što su mi bile vodiči, čuvari, nesebični davatelji sve ljubavi ovoga svijeta, ali i kritičari, korektivi, oni koji su u datom trenutku znali reći ne. Zahvalna sam za proširene vidike već tada, ali i za smjernice koje moje vidike svakoga dana još dodatno proširuju, bar za mrvicu.

Zahvalna sam za svaku crtu lica koju prepoznajem na svome sinu, za svaku šaljivu dosjetku koja je postala dio naše svakodnevne komunikacije, za svaki prkos za koji pouzdano znam od koga sam ga naslijedila, za svoj lutalački gen.

Zahvalna sam što je dio moga života bio čovjek koji nije bio promatrač, nego je život istinski živio, svim svojim bićem.

Pitala sam svoga supruga i sina, misle li da dida Jozo, moj pokojni otac, negdje gore gleda utakmicu jer nogomet je uvijek obožavao.

“Šta gleda?! On sada igra!“

Tko god shvati ovu rečenicu, shvatit će i zašto ćemo vječno biti zahvalni na činjenici da ničiji život nije blank, ni prije ni nakon kraja, bez obzira vjerujemo li u besmrtnost duše ili ne.

Related Post

Leave a Reply

avatar
  Subscribe  
Notify of