BEČKA ŠKOLA …ILI NE

piše: Martina Budimir
(napisano 18. rujna 2015.)

Dok ovo pišem, čitam vijesti o zatvaranju svih graničnih prijelaza prema Srbiji. Srbijanski političari spuštaju Hrvatskoj kako je njena humanost trajala puna dva dana. Tema o izbjeglicama neizbježna je, top vijest kamo god se okreneš.

Dugo sam se premišljala napisati što ili ne. Sjetila sam se one stare: „Mišljenje je kao gxxxxa, svatko ga ima. Ne moram biti „svakom’ loncu poklopac“. Ne želim ni da ispadne da lešinarim nad tužnom sudbinom izbjeglica.

No kao što to uvijek biva, povukoše me za jezik, i to oni na kojima svijet ostaje. Učenici će naći tisuću i jedan način za zapričati profesora, a svaki profesor to vrlo dobro shvaća. Vjerujte mi, svjesni smo toga da nas zapričavate koliko god spretno to upakirali.

Upitaše me moji učenici što mislim o dolasku izbjeglica u Hrvatsku dometnuvši pri tome kako je među njima i puno terorista smišljeno ubačenih u Europu i naglasivši ozbiljnih lica da se radi o ljudima druge vjere.

Pa kako onda ne reagirati?! Uostalom, Građanski je odgoj i obrazovanje i službeno u propisanom nastavnom planu i programu. Uostalom, nisam samo profesor njemačkog nego i filozofije i, sve i da hoću, ne mogu prešutjeti ovakve izjave.

Na mladima svijet ostaje. I uistinu je tako. Vrlo su se brzo mladi o kojima pišem zamislili nad svojim izjavama. Staloženo sam im objasnila da je upravo u strahu i sijanju straha od različitoga izvor svakog ekstremizma, svake isključivosti.

Podsjetila sam ih da svatko od nas ima nekoga tko je ne tako davno bio izbjeglica ili prognanik, kako su mnogi pripadnici našega naroda nekoć i sami ovisili o dobroti i otvorenosti drugih ljudi.

Ne pokušavam ni sebe ni druge uvjeriti u apsolutnu opravdanost izbjegličkog vala, ali ne smijem i ne želim zaboraviti da čovjek u nevolji ovisi o povjerenju onoga tko mu pomaže, tko ga prima.

Ima li Hrvatska dovoljno povjerenja prema ljudima koji tjednima bježe od nečega ili k nečemu? Ili ga ima i previše? Je li humanost kojom smo se kočoperili prvoga dana dolaska izbjeglica samo odraz Bečke škole, naše potrebe da ispadnemo galantni pred drugima ili da se ugledamo na nikad nam dostižne Nijemce? Ili je pravo lice ovo sada koje se ne razlikuje puno od dizanja zidova na granici?

Ne treba zaboraviti da zidovi, oni stvarni ili virtualni, nikada nisu vječni. Poriv za rušenjem uvijek je prevelik i svi zidovi neslavno završe, kad tad.

Imali smo sasvim dovoljno vremena pripremiti se na ovo što se trenutno događa. Imali smo uvid u iskustvo drugih zemalja, a opet, ponovili smo iste greške. Nehumano djeluje govoriti o sigurnosti, ali u svojoj želji da pomognemo nismo smjeli zaboraviti na taj aspekt.

Prvoga dana informativne su emisije završile viješću da je u Hrvatsku ušlo oko 800 muškaraca, dvjestotinjak žena i stotinjak djece. Drugoga dana nekoliko izbjeglica izjavljuje kako u Njemačku putuju sami, a kada se skrase, povući će i ženu i djecu.

Izbjeglice koje bježe od rata vjerojatno ne ostavljaju svoju ženu i djecu u ratom ugroženoj domovini. Izbjeglice koje bježe od smrti ne biraju zemlju u kojoj će se skrasiti.

Ne bojim se terorizma. Kao što reče moj bivši profesor s fakulteta, teroristi dobro poznaju područje na kojemu planiraju i izvršavaju teroristički napad. Ne leži opasnost u možebitnim novopridošlim teroristima nego u onima koji su se već ukorijenili u Europi.

Nikako ne smatram da izbjeglicama ne treba pomoći. Samo želim reći da smo u svojoj želji da budemo Bečka škola možda ipak trebali malo racionalnije pristupiti cijeloj situaciji, provjeriti tko zaista je ratna izbjeglica a tko ekonomski migrant. Možda je vrijeme da i Europa učini isto ili se bar pobrine da se problem riješi tamo gdje je nastao.

STVARI GLEDANE IZ DRUGOGA UGLA

(dodano 18. listopada 2015.)

 Nekom se tekstu dodaju objašnjenja nakon što se dobiju rezultati detaljne analize, policijskog očevida ili kada neki događaj dođe svome kraju.

Ništa se od ovoga nije dogodilo, naprotiv, situacija se vrlo malo razlikuje od one od prije mjesec dana. Izbjeglice/migranti čekaju na granici Srbije i Hrvatske jer ih trenutno ne možemo sve zbrinuti, transportirati.

Čemu onda ovaj dodatak? Zbog koincidencije da sam upravo danas, nakon točno mjesec dana, otvorila tekst koji je ostao spremljen na mom računalu dok ne razmislim objaviti ga ili ne? Ne, ni to nije razlog.

I suprug i ja volimo pročitati knjigu koju naš sin ima za lektiru. Tko god kaže da je lektira besmislena, grdno se vara! Mene, u najboljim godinama života, djetetova je lektira natjerala na razmišljanje jer u mjesec se dana stavovi poprilično izgrade, iskristaliziraju, a onda vas posrami pročitano štivo.

Pročitala sam knjigu „Djevojčica iz Afganistana“. Znam, nije riječ o Siriji, ali riječ je o životu u jednom sustavu u kojemu je djevojčicama bilo zabranjeno školovati se, u kojemu su se palile knjige, u kojemu je zabranjen bilo kakav oblik glazbe.

Kada pročitate da postoje režimi u kojima žene ne smiju na ulicu bez burke i bez pratnje ili pisane dozvole muškarca i u kojima se prozori boje u crno kako nitko ne bi vidio žene u njihovim kućama/zatvorima, poljulja vam se svaki do sada izgrađeni stav o izbjeglicama ili migrantima i odjednom vam postane svejedno radi li se zapravo o izbjeglicama ili migrantima.

Tko god pokuša biti iskren sam prema sebi, priznat će da bi i sam bježao iz takvih režima, da ne bi mogao niti htio ostati u zemlji u kojoj su ljudske slobode zamijenjene odsijecanjem udova ili glave. Pa dovoljno bi bilo već to da morate živjeti život bez glazbe!

Još uvijek smatram da treba pomno organizirati dolazak izbjeglica i kontrolirati na koji način ulaze u zemlju. Još uvijek mislim da je pomalo bahato birati u kojoj ćete zemlji kao izbjeglica nastaviti s donekle normalnim životom, koliko je to uopće strancu moguće. Još uvijek mislim i da je problem potrebno rješavati tamo gdje nastaje.

No, sramim se svakog trenutka kada sam u sebi ili naglas optuživala nekoga, bilo kojeg spola, što odlazi iz krajeva u kojima, niti da hoće, ne može slobodno disati, živjeti i misliti.

Sramim se i razumijem, a razumijevanje je još uvijek najbolji lijek protiv netolerancije.