piše: Martina Budimir
Večer prije imali smo žustru raspravu sa svojim petnaestogodišnjim sinom, novopečenim srednjoškolcem. Dotakli smo se i teme koja će biti okosnica filma na koji se dečki, suprug i sin, spremaju već mjesecima. Nije da smo željni McDonaldsa, no otvorenje u Slavonskom Brodu, upravo jedan dan prije odlaska u kino, savršeno se uklopilo u naš plan.
Volim gledati filmove, ali u zadnje si vrijeme sve rjeđe priuštim taj luksuz. Ne znam zašto, odlučih se i ja s dečkima otići na projekciju. Nakon dugo vremena, film me potaknuo na pisanje.
Volim čitati i stvarati svoj film u glavi. Volim i pogledati svaki film.. Kao dijete sam to opravdavala time da je u svaki film uloženo truda, pa…
Ovo neće biti recenzija filma. Možda kritika društva. Ovo se moje razmišljanje, napravila sam domaću zadaću, neće u potpunosti podudarati s vizijom i intencijom redatelja, ali možda će se dijelom poklopiti s vizijom Stephena Kinga, spisatelja po čijem je djelu ovaj remake hita iz 80.-ih i snimljen.
Neki će već sada prepoznati o kojem se filmu radi, neki će preokrenuti očima, a neki i odustati od čitanja. Iskreno, briga me! Iskreno, briga me i što moje viđenje filma ne odgovara potpuno autorovom. U tome i jest ljepota filmske umjetnosti koja kroz kompleksan spoj različitih podražaja u publici izaziva sasvim nove slike, otvara sasvim nove vidike.
“It’s alive!” Ono postoji, a snaga mu raste svakim danom sve više. Nekada su odrasli djeci pokušavali ukazati na dobro i zlo i na posljedice ljudskih djela putem bajki. Krivo se smatra da bajke prodaju naivni moral. Ne, upravo suprotno, bajkama se na kristalno jasan način i slikovito, koliko god okrutno to ponekad bilo prikazano, ukazuje na ono što se u konačnici i svodi na elementarnu matematiku.
U bujici informacija i oluji događanja, često zaboravimo kako su stvari u svojoj srži jednostavne. “It” nije horror film kojemu je cilj uplašiti gledaoca ili izazvati u njemu navalu adrenalina. Film je to koji će prije u gledaocu izazvati jezu, neugodan osjećaj i spoznaju koje posljedice naše činjenje ili nečinjenje može imati.
Jer, jednako kao i naša djela, i nečinjenje može imati dalekosežne posljedice. Za mene je “It” personifikacija zla samog. Zlo postoji i raste u onolikoj mjeri u kolikoj mu mi, ljudi to dozvolimo. Dokle god iz straha, inertnosti i uljuljanosti u svoj i samo u svoj život ništa ne činimo, ne poduzimamo ili čak zatvaramo oči pred zlom, ono će postojati i njegova će snaga rasti.
Netko će reći da je u film nabacano previše varijacija nasilnog ponašanja, zlostavljanja, previše klišeja. Ne bih se složila s tim, ovome je filmu, ovoj priči upravo to i potrebno kako bi se u potpunosti dočarala moć zla.
Koliko smo puta svjedočili nepravdi, virili iza zavjese, ali potom krenuli glavu na zlostavljanje i tlačenje, ne miješali se u nešto kako sebi ne bismo zakomplicirali život? Mentalitet maloga mjesta? Ili možda mentalitet suvremenog čovjeka koji, žureći za nekim svojim ciljevima, zaboravlja na ono što je učio iz bajki, zaboravlja na svojega bližnjega fokusirajući se samo na svoj najbitniji mali život stavljajući sebe u centar svemira?
Upravo takvim ponašanjem dozvoljavamo zlu da raste, da pruža svoje krakove koji će se kad tad dočepati i nas. “Gdje je nestao čovjek?” Gdje je nestala ljudska hrabrost čak i u najmanjim sitnicama koje nas mogu tek okrznuti, ali ne i uistinu nam nauditi? Svako doba ima svoje heroje. Gdje su nestali naši?
“Vidim, čujem, govorim!” naprasito se pretvorilo u “Ne vidim, ne čujem i ne govorim.”, a čovjek je potpuno dehumaniziran, tek poslušnik koji se moli: “Samo da mene ne prozovu!”, poput učenika koji i ovaj život želi prespavati.
Nečinjenje s vremenom postaje činjenje, ako se bježanje može uopće okarakterizirati činjenjem. Radije podvijena repa tražimo neko novo sklonište, nego da poduzmemo nešto za sebe, a u konačnici i za druge.
Hoće li djeca, poput onih u filmu, skupiti snage, nadvladati svoje osobne demone, prepoznati ono bitno, dići svoj glas, ujediniti snage i neutralizirati zlo bar na neko vrijeme?
Ili će nestati i ovaj grad, izgubivši najprije svoju ljudskost, a onda i svoje ljude?