Iz naše arhive /objavljeno 17.07.2016./
Sven Adam Ewin
U ruci slike, pisma, papiri
(Sređivala sam stare stvari),
Gle, iz kutije nešto viri:
Iz špeceraja račun stari!
Na poleđini slova kriva,
Podupiru pijano jedno drugo:
„Dida, pečem pekmez od šljiva,
Bit ću kod susjede dosta dugo.“
A onda, dolje, dva reda niže
Bakina stroga zapovijed stiže:
“Čim dođeš, uzmi zelenu torbu,
Bit će ti dobra i ona manja,
Ne ona po kojoj si razlio čorbu,
Pa ostala fleka poslije pranja.
Otvori kredenc, desno su zdjele,
Prva je mojih goblena puna,
E, ispod druge, one bijele,
U maramici je 100 kuna.
Ako se dodatno ne sjetim čega,
Kupit ćeš redom, kako piše:
Kilogram kruha, litru mlijeka,
1 margo i kilu riže.
Kruh, obavezno, da bude crni!
Korice neka su reš pečene.
Usput – do apoteke svrni,
Traži pomadu za moje vene.
Novce drži čvrsto u ruci,
Kusur u džep sa čičkom stavi,
A sad se lijepo u čisto presvuci
I sve još jednom ponovi u glavi.
Znadem da ne znaš gdje su očale,
A bez njih ne vidiš ni bijelu kravu,
U torbi su – iza pregrade male
I stavi novi šešir na glavu!
Da nisi kupio ništa više,
Već samo ovo što tu piše!
A evo, počinje kišica slaba
Ponesi kišobran,
Tvoja
Baba.“
Kad su se sreli prije mraka,
Mora da krupne riječi su pale:
– Gdje su namirnice? – pitala baka,
A dida: – Gdje su… naočale?!
. . .
Izblijedjela je poruka davna,
Ali nježnosti još je puna,
Ni ljubavna joj nije ravna,
A sve se vrti oko 100 kuna.
P.S.
Ja nisam htjela, tako se zbilo,
Iz ruke mi bakin papir izleti,
Pa kud će, kud će (a meni milo),
Pravo u ovu pjesmu sleti.