Robert Tomšić
Zagrlit ću onaj moj hrast u dubokoj šumi.
Taj je div ostao isti kao kad sam bio dijete.
Tada sam vjerovao kako noću hoda, sluša, sve pamti
i da se zorom vraća na svoje mjesto samo zbog mene.
Puno toga me naučio, ono o čemu ljudi nisu govorili,
možda iz neznanja, srama ili opasnog straha i zaborava?
Naslonjen na toplu, „hrastovu“ koru razmišljao sam
i tako leđima upijao dobronamjerne, „životne“ savjete
koji su me često vodili u duboku tugu i iskreno kajanje.
Tada bi krošnja počela gromko hučati da odvrati, uplaši ljude
kako ne bi čuli moje suze koje su bubnjale po zemlji kao teška tuča.
/Robert Tomšić, 46 godina. Živi u Sisku. Sudionik je Domovinskog rata. Dvije objavljene zbirke pjesama. „Između pjesme i sna“ zbirka je sjećanja na Domovinski rat (Matica hrvatska, ogranak Petrinja), druga zbirka „Dječje oči“ objavila je Sisačka biskupija./