Vinko Pavić
Tvoje ruke što su zasužnjile moj um
Djevičanski miruju uz mrtve bokove
Kojima si srebrnu mjesečinu zavodila.
Laku noć, moja ljubavi – znala si reći,
Dok smo ležali nauznak
I osluškivali priče o bezvremenosti
I tajanstveni zov večernjeg neba.
Dobro jutro, moja ljubavi – znala si reći,
Dok je svanuće titrajući ulazilo u našu sobu
U kojoj su pokatkad i suze ispirale smisao postojanja.
Zbogom, moja ljubavi – sada govorim,
Kad više ne osluškujem zov večernjeg neba,
A našao sam korak tih što me u očajanju
Za tvojim mrtvim rukama u ponore požuruje.