piše: Antonio Gavran
Novo je vrijeme, nova obećanja, narod opet postaje bitan jer kampanja je u tijeku. Ovdje, u Slavoniji govor o napretku čuje se jednom u četiri godine i onda opet sve utihne kao da nikada ništa nije niti izrečeno, no već smo navikli na tu sustavnu amneziju prema mogućem izvoru dobre i kvalitetne hrane za Hrvatsku i dobar dio Europe.
I dok se u drugim zemljama sličnim našoj bave eko proizvodnjom jer je sustav ustrojen, i dok se hrana izvozi i plasira na zapadna tržišta kod nas u trgovinama i dalje stoji „plastična rajčica“, a poljoprivrednik tamo negdje na istoku zemlje svoju rajčicu baca životinjama jer ne zna kuda će s toliko viškova.
Samo malo je potrebno, a kao da to malo nitko ne želi vidjeti i povezati mogućnosti turizma i ostalih dijelova zemlje koji istom tom turizmu mogu dati dodatnu krunu sa domaćim proizvodima koji i ne moraju biti toliko „neprocjenjivi“ ako se sustavno zna koliko čega treba proizvesti pa viškovi kao opcija prestanu postojati.
Ne treba tu previše pameti, kao što izreka kaže: „Dajte čovjeku ribu i nahranit ćete ga za jedan dan; naučite ga kako da je lovi i prehranit ćete ga za cijeli život.”. Srž ove rečenice vrlo je primjenjiva ako bismo ju primijeniti htjeli, ali kada vidim poteze političkih otaca kao da se namjerno uvijek ide kontra i pogrešno, ili je ta stručnost toliko iznad svog vremena da mi jednostavno ne shvaćamo kako je sve ipak učinkovito.
Dok god mladi odlaze u druge krajeve Hrvatske, dok autobusi voze krcati prema zapadnim zemljama očito je i matematički vrlo jednostavno zbrojiti dva i dva, te vidjeti kako ipak nešto ne funkcionira.
A samo ta jedna rečenica koju sam gore citirao vrlo je jednostavno rješenje. Imamo toliko stručnjaka koji mogu stvoriti plan i sve kulture za kojima više nema potrebe sustavno smanjivati i dati ljudima priliku za tržištem i nekom budućom razmjenom dobara, jer nije svaki poljoprivrednik i vizionar.
Ako jedan proizvod bolje uspijeva u drugim krajevima, pa čemu ga saditi u svim krajevima Hrvatske i imati peterostruko manje prinose, ili ako proizvode iz Slavonije nekim čudom rasprostranite u druge dijelove Hrvatske, onda će i taj Slavonac imati priliku sjesti i otići negdje na jug zemlje i potrošiti nešto od svoje dobiti, te neće svako sjedanje u autobus biti posljednje zbogom do neke bolje budućnosti.
Ovako kako trenutno „napredujemo“, doživjet ćemo sudbinu kao što pjesma od Najboljih hrvatskih tamburaša kaže „ Sve ću prodat´ sutra“, u bescjenje, nekom tko će svime znati bolje gospodariti, kad već sami znali nismo, a mogli smo, da je volje i sluha bilo dovoljno…
Ostaju nam samo u idućim danima, pusta obećanja do nekih novih izbora…