Vinko Pavić
Već dugo čuvam posebnu sliku o tebi,
Kroacijo,
A zapravo su to fragmenti ispremiješanih slova,
Ulomak riječi kojoj se smisao polako gubi
Zaogrnuta lancima naših tamničara.
Otvaram zidove svojih dostižnih molitava
I zovem te imenom
Što ritmično odzvanja kao sonet
Što mi ponekad dolazi u živoj predodžbi
Tvoga nasmiješenog neba.
I uvijek iznova zadrhte moji dani
Što u tegobnoj čežnji natkriljuju jeku
Dalekih otoka i porazbacanih zastava
Na stidljiv spomen tvoga imena.
I suze su moje mutne i žalosne,
Natopljene žutim, uvelim jesenima
Za preostalim godinama
I pune dalekih znanaca, promašenih života
I otetih sudbina.
. . .
Sjetno žubore tvoji potoci u kraju moga djetinjstva
U kojima treperi mlado sunce,
A moj umor, proboden trpkom šutnjom
Zakrvavio strah od traženja uspravnog hoda,
Da te već jednom vidim uzdignutu i čistu
Na pučinama svih mijena
-Voljena Kroacijo.