Tekst: Nikola Šimić Tonin
Zadar/ Na ljetnoj pozornici kninske tvrđave održana je 3. kolovoza 2016. finalna večer festivala Domoljubne poezije „Stijeg slobode“. Na samom početku programa nazočnima su se obratili organizatori Nikola Šimić Tonin, predsjednik Hrvatskog književnog društva Ogranak Zadar, te Ante Nadomir Tadić Šutra, predsjednik glazbene udruge Knin fest.
Manifestacija je održana pod pokroviteljstvom grada Knina, Zadra, Zadarske i Šibensko – kninske županije i „Zadarske privatne gimnazije s pravom javnosti“.
Od 517 prispjelih pjesama, za finalnu večer odabrano je dvadeset pjesnika: Vlatko Majić, Lovrić Fabijan, Marin Fuzul, Julijana Plenča, Vendelin Karačić, Grgo Mikulić, Dragan Mučibabić, Zoran Čapalija, Anđelka Korčulanić, Nedjeljko Osterman, Matej Škarica, Neda Dukarić Kosteloc, Nela Stipančić Radonić, Zdravko Ostojić, Sanja Kosić – Anna, Franka Fani Kohn, Tomislav Meštrić, Zdravko Odorčić, Mirjana Pejak Peki, Slavko Vranjković,
Dvije ravnopravne nagrade za II mjesto pjesničke manifestacije „Stijeg slobode“ dobile su pjesnikinje: Nela Stipančić Radonić („Ispod kamena“) i Neda Dukarić Kostelac („Mati moja“).
Pobjednica 2. književnog natječaja ”Stijeg slobode” za najbolju domoljubnu pjesmu za 2016. godinu je pjesnikinja Sanja Kosić Anna iz Vukovara sa pjesmom “Majčin vapaj”.
MAJČIN VAPAJ
Sačuvaj me, Bože,
dušu da ne ukaljam kletvom
kad zaboli me rana
Suviše krvi i suza palo je
u svitanju hrvatskog dana
Ne brojim otkucaje sata više
Ne osluškuje majka
poznati korak u gluhoj noći
Tek srce promuklo:
“nema ga”, viče,
i jecaj taj peče u samoći
Slomila me odavno tuga,
gladnu nesanicu
noćima svojim hranim
U boli iščekujem jutra
i pravo na istinu
kao sin moj hrvatsku grudu, branim
Godina za godinom ide,
prolaze dani i sati,
život primiče se kraju,
gubim strpljenje, gubim snagu i san
Isti me očaj u korak prati
pa kao ptica slomljena krila
vapajem istim započinjem dan
Ne sudite mi, molim vas, oštro,
ta obična sam mama
i još tako malo vremena imam
s vjetrenjačama da se borim
Moji obrazi stidom ne gore
dok klečim pred vama
nit ponizno saginjem glavu
dok za milost vas molim
Kosti
Samo mi kosti njegove dajte,
u toj želji gorkoj srce često vrisne
Njih umorna majka ište
da ga još jednom drhtavom rukom
na grudi svoje stisne,
molitvom pokrije tihom
i na počinak posljednji spremi
vodicom svetom
Dosta je bilo laži
U prozoru gasne svjetlo posljednje svijeće,
čeznem za mrakom
Ne plačite za majkom, ne nosite joj cvijeće,
samo joj dajte da sniva
sa svojim sinom junakom
Više ga nema
Gorčine puste majčine suze su pune
Uslišite molbu, kosti mi njegove dajte,
ne tražite majka da vas kune
Teška su vaša djela, al želim vam sreću,
ako bar jednom budete ljudi,
Ja ne mogu i neću,
za sve što učiniste nebo neka vam sudi