HODOČAŠĆE – istinsko življenje vjere ili pučka tradicija
Iz naše arhive 15.08. 2015
piše: Matej Vinarić
Katolici slave jedan od najvećih svojih blagdana, blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije ili Veliku Gospu. Marija je izuzetno štovana kako kod katolika, tako i kod pravoslavaca, a i Islam je spominje kao jedinu ženu u Kur’anu.
Marijanska svetišta su izrazito štovana, te svake godine večer uoči blagadana i na sam blagdan, kolone Marijinih štovatelja slijevaju se u svetišta kako bi se molili Mariji i njezinu snažnu zagovoru.
Stoljećima i moji sumještani (Donji Andrijevci kod Slavonskog Broda, op. u.) hodočaste u obližnje svetište. Od onih koji su tek prohodali do onih koje moć hodanja lagano napušta. I ja sam jedan od njih. Tako smo tog sparnog 14. kolovoza, predvođeni križem krenuli hodočastiti.
Hodočašće, znak štovanja, pobožnost stara četiri tisuće godina
Hodočašće ( lat. peregrinatio, starosl. hod’č’stvo ) jedno je od najstarijih pučkih pobožnosti koje se razvija još od drugog tisućljeća prije Krista. Starim narodima su mjesta poput Babilona, Kannana, Egipta, Rima i sl. bila mjesta na kojima bi štovali svoja božanstva. Židovi su hodočastili u jeruzalemski hram svake godine tijekom velikih blagdana.
Sličnu praksu ubrzo preuzima i kršćanstvo, dok se prava ekspanzija hodočašća razvija u 4.st. kada je nakon 313. godine kršćanstvo postala slobodna religija (Milanski edikt, op.a.). Prvenstveno se hodočašća razvijaju u cilju pobožnosti kojom se griješni ljudi kaju za svoje grijehe te na način dugog putovanja pokušavaju dobiti pomirenje s Bogom.
Također, hodočašća su se razvila po uzoru na asketski, eremitski način života koje su njegovale prve redovničke zajednice. Hodočastilo se na mjesta gdje su se nalazili ostatci svetaca-mučenika, posebno u Svetu Zemlju, a u kasnijim stoljećima i u Rim.
Slovenska riječ romarenje je riječ za hodočašće, a označavala je odlazak kršćana u Rim. Hodočasnici su kretali na višetjedna ili višemjesečna putovanja samo s nekoliko komada odjeće, te s malo hrane budući su imali pravo na hranu i prenočište u mjestu u kojem se zateknu na svojem putovanju.
Bili su izuzetno cijenjeni i poštovani u narodu. Sa sigurnošću možemo reći da su prva hodočašća bila istinsko življenje vjere pojedinca, želja za što većom Božjom prisutnošću te želja za milosrđem. Kako su putovnja znala trajati dugo, osim istinske vjere postojala je i druga strana hodočašćenja.
Često su se po povratku hodočasnika širile priče o junaštvu istoga, dolazi do širenja legendi o svecima te stvaranja brojnih pučkih pjesmica i običaja. Među najstarijim hodočasnićkim mjestima u Europi je put sv. Jakova u Santiagu de Compostelu.
Odlazeći iz svetišta, vjernici su uzimali školjke koje se danas i nazivaju jakobovim kapicama, te su one čest motiv srednjovjekovnih umjetnika. Postoje zapisana svjedočenja o hodočašćenju Hrvata u to svetište.
Osim putem sv. Jakova, Hrvati su hodočastili i u Rim, Palestinu, Loretto, Padovu i sl. Najstariji zapis putovanja hrvatskih hodočasnika potječe iz 9.st. kada su u Čedadski evanđelistar uz same margine svoja imena upisivali hrvatski knezovi koji su hodočastili.
Često se hodočasnici nisu ni vratili kući, nego su ostali u nekom mjestu te tamo osnovali obitelj, te će u kasnijim stoljećima preko istinskog življenja vjere, hodočašća postati sredstvo pomoću kojega će se pojedinci bogatiti i osvajati druge krajeve. Uskoro se razvija i tkz. zamjensko hodočašće. Bogati pojedinci zbog straha od dugog puta, plačali su drugima da hodočaste mjesto njih. Ta praksa će ostati do sloma feudalizma u Europi.
Marija – majka svih ljudi
Čašćenje Marije, kao majke Božje svoje korijene ima u 5. st. u Jeruzalemu. Prema vjerovanju Marija je i dušom i tijelom uznesena na nebo. Nekoliko dana prije smrti, bila je uz apostole, sve osim Tome koji je došao tri dana nakon njezine smrti.
Zbog neizrecive ljubavi prema njoj, Toma ju je želio i mrtvu vidjeti te su otvorili njezin grob koji je bio prazan. Osjećao se samo miris njezinih haljina, a anđeli su pjevali pjesme.
Marijina smrt je nazvana blagdanom Usnuća Marijina čije štovanje je ozakonio bizantski car Maurikije, dok se od vremena pape Hadrijana blagdan naziva Uznesenjem Blažene Djevice Marije.
Marijin kult se brzo širi Europom te uskoro dolazi do stvaranja velikog broja Marijinih svetišta. Kako je Marija uznesena, nije ostalo zemaljskih ostataka, te se počinju štovati slike. Prema kršćanskoj predaji, Luka, apostol i evanđelist, naslikao je Mariju još za njezina života, te se smatralo da su Marijine slike koje su najčeše rađene po uzoru na Lukinu sliku, čudotvorne te da daju poseban blagoslov.
Najpoznatija slika za koju se vjeruje da ju je Luka naslikao je slika Čestonhovske Marije u Poljskoj. Luki se pripisuje i kip čudotvorne Crne Gospe u svetištu Montserrat, nedaleko od Barcelone u Španjolskoj.
U Hrvatskoj su se razvila brojna Marijanska svetišta i to u: Aljmašu, Šumanovcima, Dragotinu, Krasnom, Mariji Bistrici, Sinju itd.
Možda se čini da je to nekakva puka tradicija koja se usađuje svakome tko se rodi, ali u razgovoru s hodočasnicima zaključio sam kako u većini slučajeva svi hodočasnici putuju u svetište punim srcem kako bi se izmirili s Bogom u sakramentu ispovjedi te kako bi Gospi predali sve teškoće i brige. Predvođeni križem, uz molitvu i pjesmu na usnama, neki čak i bosi po kamenju, idu na zavjet.
Bilo mi je neizmjerno drago vidjeti veliki broj mladih i djece koja su koračala kroz prašinu. Doduše, oni danas koračaju drugačijim koracima kroz život, nego što su koračali njihovi preci, ali koraci prema Gospi ostali su isti … kako kod onih koji imaju pet ili sedamdeset i pet godina.
Cijelo hodočašće, bila je mješavina velike pučke pobožnosti, tradicije, predanosti povijesnim korijenima kršćanstva i prave, istinske, žive vjere koja živi stoljećima.