VJENČANJE U VJEČNOSTI
Oproštajno pismo Vlade Kundića na sahrani njegovog profesora Rajka Glibe
Piše: Nikola Šimić Tonin
Prozor/ Petak, 21. rujna, katoličko groblje u Prozoru, pet popodne… ukop… Nepobrojivi broj brojnih: Rodbine, učenika, prijatelja, kolega, sumještana… Obučeno crnilo crni Prozor za u svijet odaslan… Zvuk trube pogrebnoga trubača- jezi… Unuk Ivan ponese križ ispred dida Rajka, tek tada saznavši iz govora svečenika s’ oltara, da mu je didu krizmeno ime Ivan… Oproštajno pismo bivšega učenika u ime učenika, književnika Vlade Kudića:
-Dragi profesore Rajko!
Nadamo se da ne zamjeraš previše što mi (tvoji bivši učenici) tek sada upućujemo riječi ovog pisma. Iskreno, mogli smo to napraviti mnogo ranije (za života) ali znaš nas, uvijek mislimo ima vremena. A u tom premišljanju ti prijeđe u sfere beskraja.
U svojoj pjesmi „Moji đaci“ iz 1995. godine na jednom fiktivnom satu razrednog starješine ti vršiš prozivku svojih učenika kojih realno više nema (izginuše u ratu). Podugačka je to pjesma, dojmljiva i potresna prvenstveno zbog prozivke tolikog broja imena mladih ljudi. Na kraju kažeš: „Da znate, đaci, dobri moji momci, tu ste i kada tu mislite da niste. Živite vječno veseli i mladi.“
Tako si i ti profa Rajkane sada s nama, iako možda izgleda drugačije! Jer ako malo jače osluhnemo tišinu može se čuti jedan glas koji je ostao kao eho što kruži Prozorskom kotlinom, odbija se o planine i dopire do onih koji su ga kadra čuti i osjetiti riječi jedne tvoje druge pjesme pod imenom „Vjenčanje“. Zanimljivo, ona govori upravo o današnjem danu. U toj pjesmi ti proročanski navješćuješ današnju tišinu:
„U mom leglu se nalegla tišina
Čeka vjenčanje sa svemirom mog opustošenog, motrišta,
I ne znam koga dvori na rubu namjera i nada,
Spleten jedan krug seobe, jedna kušnja, jedan krug bitka,
Uspaljena tišina zijeva dahom uspaljenim
Iz nutrišta beskrajno
Za vjenčanje sa svemirom trajno.“
Na tvojim satima, najviše od svega voljeli smo skupa s tobom analizirati pjesme. Kad si nas tomu već poučio, proanalizirat ćemo ukratko i ovu tvoju pjesmu:
Dobro si rekao, profesore, ovo je tek jedan krug bitka, a nastavak slijedi u vječnosti. Iz ove pjesme iščitavamo kako život ostavlja tragove na ljudskim dušama, a pogotovo na senzibilnim dušama pjesnika. „Opustošeno nutrište“ kažeš za sebe. Ponekad se svi mi osjećamo tako ali mi ćemo pamtiti tvoju blagu nutrinu iz koje se prema nama prelijevala profesorska dobrota i nastojanje da izgradimo ljubav prema književnosti i pisanoj riječi, ljubav prema svijetu i ljudima kao i pozitivni kritički pogled na stvari oko sebe.
Tvoji su sati bili zanimljivi posebice što smo se često znali međusobno pitati, koristeći onu dobro poznatu maksimu,: a što je pisac, odnosno profesor, htio reći? Vjerojatno si ti mnoge stvari mogao kazati nama izravno, da se ne pitamo, ali si tako potjecao našu maštu, dajući nam ponekad samo fragmente koje smo sami morali sklapati u cjelinu i izvoditi zaključke.
Iz tvoje zanesenosti često su izvirale dubokoumne misli koje su se pretakale u tvoju poeziju i prozu. Nekada te misli, mi učenici, nismo mogli shvatiti, zbog naše nezrelosti ili pjesničke apstrakcije, ali da nije tako pjesnisi ne bi bili čuđenje u svijetu. Mi smo se, eto, čudili, voljeli te i poštivali zbog tvog predanog rada, ljubavi prema nama učenicima i jednoj posebnoj ljubavi prema rodnoj grudi- svojoj nikad zaboravljenoj Rami.
Zato smo s posebnom radošću i dočekali izlazak njezinog lokalnog glasila „Ramski vjesnik“ čiji si bio prvi urednik, i doista nije bilo broja u kojem se nisi oglasio bilo u rubrici pismo urednika, bilo svojim pjesmama, prozom ili znanstveno- istraživačkim rado.
Godine su prošle od tada, ti si u međuvremenu, unatoč bolesti, koja te morila i ometala, predano pisao i stvarao, doktorirao i neumorno bio odgajatelj i sveučilišni edukator nekim novim generacijama studenata.
Danas, većina nas, okupljenih ovdje, tvoji smo bivši učenici i studenti i došli smo te ispratiti i zahvaliti što je i tvoj pedagoški trud doprinio našem rastu u čovječnosti. Ovaj dan nije tužan, mada su sahrane uglavnom takve, jer je ovo dan tvoga vjenčanja sa svemirom, kako si ga nazvao u svojoj pjesmi.
Tvoja Rama o kojoj si pisao i pjevao, koja te iznjedrila i odgojila rado te prima natrag na počinak u svoja njedra da u njoj pronađeš smiraj svome tijelu.
A duša? Ma tko će smirit dušu pjesnika!? Ona je sad, nakon vjenčanja sa svemirom, na svom bračnom putovanju u beskraju.
A tvoj duh? E on je tu, kao što vidiš, neizbrisivo ostaje s nama i među nama.
Uz izraze sućuti tvojoj obitelji Tvoji đaci!
Ruji rujan, zlati Prozorske šume, izdašna zrnca Ramskoga sunca… Tišina bogata mislima…