piše: Stjepan Poljaković
Zanimljiv je mjesec kolovoz. Baš jutros mislim… dani su sve kraći, već oko pola osam pada mrak, noći svježije… Istina, preko dana zaprži, ali opet! Jesen stiže…..
Miris octa na sokaku ili vreće paprike na paktregeru snašinog bicikla znakovi su da se sprema zimnica.
Mjesec u znaku priprema za jesen i zimu ove godine nudi nam više nego ikada. Prošla Oluja, Alka i Velika Gospa, Olimpijada u Riju još traje, a izborna kampanja se tek zahuktava.
Da, i žetva je završila. Bjelosvjetski nakupci i prekupci smišljaju kako ojaditi i ono malo preostalih entuzijasta koji prodaju obiteljski nakit za vreću gnojiva više.
Nevjerica. Reći ćete: zašto i otkud to? Koliko ste puta prisustvovali raspravi isplati li se kiseliti paprike i pripremati zimnicu? Posebno kada se, recimo računa koliko košta spremanje ajvara. Prošle sam godine promatrao dvije susjede s koliko truda i napora pripremaju taj nama dragi specijalitet. Dobio sam onu veću teglicu na poklon i osjećao sam se stvarno počašćen.
Onda rasprava: što je jeftinije? Uvesti plin ili grijanje na drva? Plin je od pionirskog doba toliko poskupio da se ljudi vraćaju drvima, a njih je ove godine manje nego lani. Sad ti brajko smisli što i kako!
Koliko ljudi još uvijek vjeruje u ideale s kojima se išlo u obranu domovine? Koliko ljudi vjeruje u ikakve ideale?
Koliko ih vjeruje da se isplati od zaborava čuvati svu našu nematerijalnu baštinu kao što je recimo Alka?
Koliko KUD-ova još uvijek radi i pod kojim uvjetima?
Žao mi je veslača koji je izgubio zlato za 7 tisućinki. Ne bih mu bio u koži. Ali, taj i takav morao je zauzeti „tkotej…eći stav“, otkantati od sebe sve koji su ga pokušali uvjeriti da ne vrijedi i krenuti u borbu s veslačima iz nacija u kojima je veslanje stil života. Nitko ne zna s koliko je malo sredstava postigao tako grandiozan uspjeh.
Koliko je praktičnih vjernika koji pojma imaju o onome u što deklarativno vjeruju? Glavne vijesti iz Marijanskih svetišta ovih dana nisu imale veze sa nekim svjedočanstvom vjere nego s porukama prelata o komunističkom režimu.
Jamačno, spasenje duša ovisi o spoznaji da je komunizam zlo. Eto nam i ohrabrenja i utjehe!
Žetva. Pamtim priče moga strica kako je poslije predaje žita u našički silos išao na ribu u Lukač. Šolja si je mogao za promjenu priuštiti nešto drugačiji obrok.
Isto tako pamtim jednoga rođaka koji se poslije predaje žita od tuge napio.
Doslovno napio. Između odlaska na ribu i tugovanja moga rođaka nije prošlo puno godina, a sve je otišlo u besmisao. Koliko seljaka vjeruje u to da ima smisla sijati?
Nevjerica na svakom koraku i u puno pogleda!
Opet se spremamo na izbore. Koliko će tu tek nepovjerenja i nevjerice biti? Koliko poznajete ljudi koji iskreno vjeruju onome što im njihovi politički lideri poručuju i nude?
Osuđeni smo na potragu za vjerom. Nevjerica ili pomisao da se ne isplati, kao crv rastače sustav i državu u kojoj živimo. Patetičari, političari i ostali -čari ponudit će vam neku floskulu, ali od floskula se ne živi. U temelju svakog uspjeha je ipak vjera i to treba ponavljati sve dok se u to stvarno ne povjeruje. Svima želim u danima koji dolaze više vjere i optimizma!
Reći ćete, postaviti dijagnozu je lako! U pravu ste!
O mogućem rješenju divanit ću vam drugi puta.