NAJGORE JE BITI MJEŠANAC

piše: Stjepan Poljaković
Ujedinjeni Europljani odlučili su postupno navući žice na granice svojih država. Vide oni da im u susret dolaze njima nepoznati ljudi, mahom bez dokumenata i valjanog dokaza odakle su uopće došli.

Pitam se:

„Koliko je podrijetlo bitno?“

Netko je naišao na zapise da se  prezime Poljaković spominje ni manje ni više nego u Čavoglavama.  Za Tavankut kraj Subotice znam godinama. Ali Čavoglave, lipi moji, tako mi mačka moga Šandora, ta me je vijest zbilja obradovala!

Živim u državi u kojoj svi tragaju za korijenima pa sada Bosanci iz Posavine nisu više Bosanci nego redom Dalmatinci i Hercegovci  jer su se odande doselili njihovi djedovi. Ovi moji Šokci otkrivaju  i obilaze pradjedovske pragove po Lici.

Podatak da je nekada, u 2. svjetskom ratu,  izgorio župni dvor nije tada bio tragedija. A danas? Župni dvor čuvao je knjigu „Status animarum“ tj. popis vjernika; tko je tko, odakle je došao, kada je primio sakramente… Na nesreću, onaj u Ruševu je izgorio i ja, sirotan do dana današnjega nemam podatke tko je od mojih predaka prvi pustio korijenje u Sovskom Dolu.

U Hrvata vam je to velika mana. Ma što u Hrvata? Na Balkanu je to mana. Nemati pojma odakle si! A ako si još mješanac?!

Najveće je prokletstvo biti mješanac. Sunce ti žarano, ne valjaš ni jednima ni drugima! Zato, ako ikako možeš, iskopaj podatak da ti je netko od predaka skupa sa fra Sokolom ganjao Turke iz Slavonije! To bi moglo pomoći da spereš onu sumnjivu krv. Goni ti onoga miješanog! Ovi krvosljednici sumnjaju i pitaju se na koju li će stranu krv prevagnuti.

Koliko ste puta čuli priču o psu mješancu koji je bio najmiliji, najbolji … ali ipak, u trgovini psima najveću cijenu postižu oni s dobrim pedigreom, čistokrvni irski seter, koker španijel…

Tako vam je i s ljudima. Umiljati su mješanci, trude se svima biti dobri, ali kada krene trgovina, često izvjese jer nisu čistokrvni.

Koliko puta ste čuli oca kako urla na sina da je isti mamin brat, ili majku kako urla na kćer da je ista očeva sestra,  dakako prvenstveno misleći na njihove mane.

A ima u tome i dobroga. Ako vam netko ode za krivoga, lijepo ga prekrižite, ne govorite s njime bar dotle dok ne rasprodate djedovinu od koje on neće dobiti ništa jer nije više vaš.

Blaženi oni koji nešto ne znaju! Moj šogor, sestričnin muž ima slovačke korijene i nije znao da mu je ženina prabaka, baka njegovog punca, bila roda slovačkoga. Saznao je  to nekidan od mene. Njeni su je roditelji donijeli kao bebu iz Slovačke u Migalovce kraj Ruševa i Sovskoga Dola u koji se kasnije i udala. Moja sestra Suzana nosi njezino ime.

Tako vam ja ni kriv ni dužan doznadoh da su  tamo moj neki  prezimenjak, daleki predak i predak Tompsonov skupa ovce čuvali.  Vidim ih kako negdje u suton tabanaju niz padine Dinare sa štapovima na ramenima i ugrijani vinom i rakijom tompsonovskim glasom oblake paraju:

 “Dođi draga nema veze,

 čuvam ovce nije važno”,

a kada negdje u daljini primijete lelujanje nekog ženskog skuta, rikne onaj:

„Pasu lole ovce kraj Čikole,

 sto ovaca tristo jaganjaca…“

Bio je to vrlo bezbrižan život pod uvjetom da ono što se lelujalo nisu čakšire kakvog Turčina jer su nakresani krenuli na krivu stranu. U tome slučaju, teško da bi ostavili traga u obiteljskom  stablu nekoga Perkovića ili Poljakovića.

Biti mješanac gadno je, jer gle! Nekidan nam se ministri obrane u Srbiji i Hrvatskoj prepucavali oko naoružanja. Komšije se zapitale čemu rakete u arsenalu hrvatske vojske, pa brže bolje okrenuše broj u Rusiji da vide kako i s čime da se oni oboružaju.

I taman kada se činilo da će biti  svega, rektor glavnog sveučilišta u Lijepoj Našoj izašao s idejom da ne bi bilo s gorega opet učiti ćirilicu.

Polutan, još jedan posprdni naziv za mješanca, sve osjeti dva puta, sa svake strane po jedan udarac. Sve je dobro dok je mir, ali kada zakuha!? Svatko u svoj tor, a ti brajko misli!  Da bi te netko prihvatio, moraš biti tri puta bolji i veći od njega. Nije rijedak primjer da je Šokica veća Srpkinja ili Srpkinja veća Šokica od Šokca ili Srbina samog.

Ovaj me podatak o podrijetlu prezimena i spoznaji da pripadam barem po prezimenu rodu Bunjevaca malo i primirio. Znate, često sam se pitao za koji se jadac ja uvijek bunim protiv nepravde i borim za neku pravicu i istinu! Zašto je meni stalo do toga da sve bude jasno i časno, otvoreno i iskreno? Samo ime ti kaže; Bunjevac!

Kako god, ako Bosanci po korijenju mogu biti Dalmatinci i Hercegovci, Šokci –  Ličani, ja se mogu smatrati potomkom Bunjevaca. Ej, pobro, Bunjevac! ‘Oćeš od Dinare, Dilj gore ili salaša na sjeveru Bačke, autohtoni sam primjerak građanina Europske unije.

Ako ste u svemu nanjušili makar malo sarkazma ili proizvoljnog tumačenja, to mi je bila i nakana.

Virus poklada polako napada.