piše: Stjepan Poljaković
Sklon sam prepoznavati simboliku u događanjima, poklonima koje dobivam i iskustvima koja proživljavam.
Na mojoj zadnjoj „šteli“, tako 24 – satni skrbnici između sebe zovu domaćinstva gdje rade, za uspomenu mi darovaše jedno penkalo.
Ono što ga čini posebnim, autentičnim je ime i prezime moga klijenta. Njegova osobna pisaljka.
Danas mi javiše da je voljom Svevišnjega na njegov život stavljena posljednja točka. Sat iza njegovih leđa otkucao je zadnje sekunde njegovog ovozemaljskog života. Za dva tjedna bi se navršilo dvije godine od kako se nosio s bolešću koja ga je iznenada prikovala za krevet. U sljedeći četvrtak trebao sam mu čestitati rođendan.
Od trenutka kad sam ga primio u ruku razmišljam o simbolici penkala. Čekalo me na njegovom radnom stolu, voljom njegove supruge. Tintom moga štićenika nastavljam pisati novo poglavlje moga života.
Stekao sam dojam da mi valja nastaviti i u njegovo ime, na stanovit način produžavam njegovo prisustvo u mojim iskustvima. Penkalo je diploma i priznanje.
Nakon 7 godina 4 mjeseca i 5 dana završila se jedna era, niz iskustava. Prihvatio sam izazov školovanja i na prvom satu, prvom danu školovanja bilo je sa mnom, Bog se pobrinuo da se sve složi po njegovoj volji.
Fritz je našao svoj mir, Wilma je iznijela svoj dio tereta, održala je riječ, obećanje.
Bogatija je za iskustvo koje malo tko želi ali gas je iznijela dostojanstveno. Ne jednom sam joj rekao da ju Bog tim iskustvom sprema za nastavak života.
Ja sam zakoračio u novo poglavlje života bogatiji za spoznaju da Bog čuje molitve.
Poslao me k njima onda kad su me doista trebali, najkompleksniji zadatak u skrbništvu sam dobio onda kad sam bio najranjiviji. Šansa da svježe „pokrpan“ dobiješ posao koji si u stanju odraditi je minimalna, posebno za nas muške skrbnike, od nas se očekuje da „kičmamo“. Posao dogovoren u tri minute donio mi je iskustvo kakvo sam trebao. Moj diplomski rad u poslu kojeg sam do tada radio.
Počeci nisu bili lagani, moje strpljenje je bilo na kušnji. Bogu dragom hvala što smo svi izdržali, naše su molitve probijale barijere, dozvolili smo Bogu da nam pokaže kako nas nikada ne zaboravlja.
Simbolika. Pisah svoje pismo Fritzu ne znajući da me čeka jedna posebna pisaljka. Napuštajući njihov dom nastavio sam se moliti za oboje.
(Ne)svjesno se u mozaik ugradio jedan anđeo, kao odgovor i dokaz Wilmi, da se Bog brine i čuje molitve a da ljudi drže do riječi.
Dragi Fritz. Nastojati ću se držati zacrtanoga plana, od danas imam motiv više da se radujem susretu na rajskim livadama.
Do viđenja dragi „Schmetterlingu“, doviđenja.