CVIJET S KORIJENOM

piše: Sonja Breljak
Berlin-Velika Gorica-Makarska.../ Primiče se kraju moj desetodnevni boravak u Makarskoj. E, da, sve ima i početak i kraj. A ta moja, naša priča o ovogodišnjem odmoru započela je prije dva tjedna. Tad smo (o, konačno taj odmor, pa to čekamo cijelu godinu!) lijepo izljubili i pozdravili svu našu (istina, odraslu, što ja kao majka ponekad teško primam) djecu te sjeli u automobil i -pravac Hrvatska, Zagreb, Velika Gorica…

Ovo je treći godišnji odmor koji suprug i ja provodimo sami (sad ove godine i ne baš sasvim sami!). Naime, naša djeca imaju neke druge planove i obaveze. Stariji sin planinari po Norveškoj a mlađi upisuje studij. Mlađa kćerka završava izobrazbu kod  Savezne službe za migracije i integracije …Ee, jedino starija kćerka uklopi u svoje široke planove kako će s prijateljem malo  skoknuti i k nama koji dan do Makarske, stići do Cresa koji ju zanima te produžiti dalje ka Francuskoj …I od samog nabrajanja gdje će tko, vrti mi se u glavi. Tko to može više pratiti.

Ove godine smo se duže nego ikada vozili do od Berlina do Zagreba. Skoro 12 sati. I ne bijaše neka gužva na autoputevima već zastoj od sat i pol radi prevrnutog kamiona pa opet zatvoreni tunel Karavanke i više od sat vremena duža obilaznica. Tek ugledasmo svjetla metropole oko 21 sat uvečer a ja  već javljam kako  stigosmo, nek naši Berlinčani ne brinu.

Kratko je to bilo u Velikoj Gorici. Tek dan dva, duže ćemo u povratku. Ipak, dovoljno za jedan izvanredan susret. Sat-dva provedoh u ugodnom i korisnom a srcu vrlo dragom susretu s dragim prijateljicama: Lada Franić Glamuzina profesorica je hrvatskog jezika i književosti u Zagrebu, Nataša Nježić Bublić je je pjesnikinja dok Sonja Smolec  piše i objavljuje pjesme, priče i  romane za djecu. Sve tri su izvrsne sugovornice na temu književnosti i poezije. A i suradnice Glasa. Da se naše poznanstvo i susret dogodio zahvaljujući i poznanstvu i suradnji  s pjesnikom pod pseudonimom Sven Adam Ewin, blagodat je što nam je pruži izvrsna poezija. Njoj(zi) hvala!

Tek povirismo u rodni grad. U njemu kao da vrijeme stoji. Ili je to naše vrijeme u njemu stalo prije 24 godine. Ne prepoznajemo se više.

Evo, lijepo vrijeme u Makarskoj traje već deseti dan. U četvrtak popodne, zagrmjelo s Biokova, naletio pravi ljetni pljusak, razbježali se turisti s plaže ali kiša ugasila i požar s kojeg se preko Biokova vio dim već danima.

Osim topla mora i zraka, iskoristimo vrijeme  i za posjete. Naime, Makarska rivijera je sva prelijepa. A naših suradnika cijelom dužinom obale. Pa, evo nas na jednodnevnom izletu u Gradac, taj posljednji u  nizu gradića koji pripadaju Makarskoj rivijeri. I nismo tu berz razloga. U ovom gradu svoje ljetne dane provodi bivši kolega a vječni prijatelj, Željko Cerić. Pisao Željko svojevremeno za Večernji list a ja za Slobodnu Dalmaciju. Dva konkurenta u inozemnim, iseljeničkim vodama a mi opet i ipak uvijek bili i ostali prijatelji. Lijep susret. I dogodine!

Pa sad, kad smo već tu u Gradcu…ima netko koga nismo posjetili prošle godine, netko vrlo bitan, drag. U Jadranskoj ulici (baš paše ulica stanovanja s njegovim imenom) posjetismo našeg suradnika iz rubrike “Štorije iz malog mista”. To je Jadran Šantić Šangarelo, naš Morski čovik.  Dugo je godina s nama Jadran. Sretosmo se prije koju i u Berlinu. Tamo, na Potsdamer Platzu, točnije u Potsdammer Strasse u restoranu braće Tokić, baš se lijepo podružismo. A sad, evo promatramo taj divni, taj nevjerojatni pogled na Pelješac u kojemu svakoga ljetnoga dana kad nije u Zagrebu, uživa Jadran sa svojom Bosiljkom. E, Boka, Jadrane, kako predivno popodne kod vas!

U povratku prema Makarskoj, nezaobilazno, svraćamo u Podgoru. Tu sa suprugom Milivojem, ljetni, turistički biznis, potpomognuta preslatkim unučicama, vodi naša Dubravka Borić. Dubravka je pjesnikinja na dragoj čakavici i netom je proljetos tiskana njena knjiga naslova “Bubamara” a promociju u Splitu i u naše ime je pratila naša lektorica Marija Kukić iz Kutjeva. Tako mi, stihovima i prijateljstvom, spajamo Slavoniju i Dalmaciju.

Malo nam to sve bilo, pa pravimo još jedan izlet. Tu nedaleko Makarske, u malim ali lijepim Tučepima, za koje me vežu uspomene na naše prijeratno ljetovanje “preko sindikata”, privremeno je i naša suradnica Dragica Šimić. Dragica piše priče a bome i pjesme. Dragica ima snagu čovjeka koji je ratu gledao u oči i preživio. Dragica ima snagu žene koja je pratila teške logoraške dane svog supruga, snagu žene koja se sama snalazila i probijala kroz dio života kad čovjek treba uživati u plodovima rada s onim s kojim si žetvu i sijao. Nije uvijek tako. Dragica ima i snagu riječi. Za tom snagom krenula u novi, drugi svijet, upoznala slične, srela nas, Glas. Tko sretniji, Dragica ili mi?!

Kako je divno ovo makarsko ljeto uz Makarsko kulturno ljeto. U ovom  gradu ljetujemo jako dugo ali od prije par godina, naš ljetni odmor planiramo sukladno Makarskom kultunom ljetu. I ne griješimo. Pravi je to užitak, doživljaj, lijek duši koja se, onako iseljenički, naučeno, od drugih preuzeto, ponaša kao na dijeti. Kao da je kultura na drugom jeziku manje kulturna? Nije. Razumljiva je. Al, ova, na dragom jeziku oca mi i matere, i takvom istom naše djece, srce dodiruje utoliko da treperi, treperi, kao list na vjetru.

Prvi divan doživljaj bijaše onaj na Festivalu klapa uz gitare i mandoline. Predivnih skoro tri sata. O, kako divna glazba u prepunom ljetnom kinu, u toploj, makarskoj noći!

Drugi doživlja, zbio se kod crkve svetog Petra, u Šumovitoj oazi kulture i kamena. Zapjevao ovdje Brodosplit, zbor svjetskoga glasa. Vjerujte, zaboravih, jer ih je puno, koje su sve domaće i međunarodne nagrade dobili. Znam samo da pjevači ovog zbora i njihov voditelj Vlado Sunko, čuda čine. Pjevali su Hatzea, Stipišića, Tijardovića, Gotovca te izvrsne izvedbe My  Lord what a  Morning …. Možete li samo i zamisliti kako to zvuči, o, kako to čarobno zvuči!

Na Trgu Tina Ujevića, do u kasnu noć, slušamo domaću klapu “Srdela”. I Tin sluša: Tu, na trgu njegova imena, njegov je spomenik. Tin sjedi i piše. Pod rukom mu nastaju stihovi “Igračke vjetrova”: …Za zemlju nije, za pokoj nije/cvijet što nema korijena. O, eto korijena, kulturnih, divnih korijena! Mogla bih slušati do zore, danima, uvijek.

Makarsko ljeto završeno je izvedbom predstave “Žene u crvenom”. A naše makarsko ljeto 2016. završavamo na Kačićevom trgu, u “Večeri roka i bluza”, kako piše u najavi. Na pozornici je Band 058. Istina, organizator je malo “fulao” u najavi. Ne sviraju rok a niti bluz već amerikanu, mješavinu kantri i bluz glazbe. Ali, ljudi sviraju izvrsno! Dva vokala: fantastičnog Predraga Lovrinčevića (o, kako izvrsno svira usnu harmoniku!) i Nere Šulentić, odlična svirka cijelog banda, razlog su da su brojni na Kačićevom trgu, uživali u večeri.

Evo me u posljednjem danu u Makarskoj. Petak je, 1. rujna. Predivno, plavo nebo i mirno more, pružilo se u pogledu s terase. Bit će to što doživjesmo, dostatno za vrijeme pred nama, nadam se.

Nakon svega, o da, imam jednu molbu. Onako, običnu, iseljeničku, jer ja to jesam, dio tog bića po svemu. Ako nam već ne možete tamo gdje jesmo, donijeti sve to što vidjeh, osjetih, sve to divno, kulturno, toplo, vrijedno …o, za Boga miloga, pa, kraj tolikog bogatstva, ne trujte nas više vašim političkim trilerima, vašim mafijaškim obračunima, vašim aferama, podmetanjima, svađama i podjelama. Pomislit će oni, naši mladi, rođeni drugdje kako je to, sve što našem tlu pruža korijena. A, nije, nije!

Ili je vrijeme da sami uzmemo stvar u svoje ruke pa umjesto isprazne političke farse, upoznamo svijet koji se otkad mi otiđosmo, kulturno razvijao, rastao, živio. Ima se i šta upoznati!

A, sad, pravac Bosna i Hercegovina-čekaju grobovi dragih, Slavonija moja-čeka obitelj, suradnici, prijatelji: Slavica, Marija, Antonio, čeka Emil (ov grobak) u malenim Bartolovcima. Dolazim.