KOGA TO (NE) ZANIMA

IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ Zahladilo u cijeloj Europi, zatrpalo snijegom. Njemački glavni grad, iako pod niskim temperaturama, ipak još dobro prolazi. Po hladnom danu, hitam podzemnom željeznicom do KuDamm-a. Napuštam brojne tražitelje azila. Hladno brrrr …a ljudi iz cijeloga svijeta, tjerani nekom mukom, opet dolaze, traže sklonište, mole. Azilanti, ratne i ine izbjeglice …posljednja je to statusna stuba ovoga društva. Dobro mi poznata. Danas imam privilegij …kažem, privilegij jer to nema prigodu svatko …baciti pogled na obje, dijametralno suprotne, milijunima svjetlosnih godina, udaljene  živone sfere. Jednu u kojoj se ljudi bore za golo preživljavanje i drugu, bogatu i bezbrižnu, u kojoj se život mjeri drugim mjerilima.
Iz odjeljenja za azilante, žurim do luksuznog hotela Kempinski Bristol. Drugi je to moj posjet u ovo malo dana. Za prvog, porazgovarah sa slavljenikom. Poslušah dijelove sjećanja iz prošlih 40 godina  provedenih u Kempinskom. Primih Obavijest za novinare. Uslikah. Zabilježih. Objavih. Proslijedih i drugima. A za drugog …ovog o kojem sad pripovjedam…posjedih s generalnom direktoricom hotela, stalnim gostima i slavljenikom …Harryjem.
Da podsjetim …Harry je u stvari Miroslav Harašić ..Mirko iz Starog Grada na otoku Hvaru. Iza njega je 40 godina rada u Kempinski hotel Bristol Berlin. Poznajemo se i od prije. Već sam par puta pisala o ugostiteljskom poslu kojeg ovdje u Kempinskom, s puno ljubavi obavlja. O tome svjedoči i pažnja hotela i njegove uprave.
Sjedimo u Gobellin Hall. Uz kamin. Obavija nas toplina otvorene vatre. Pucketa drvo. Ugodan, domaći ugođaj. Ahaaa …hrvatska novinarka? Otkud? Svi pomalo i radoznali.
Nakon teksta od prije koji dan, naslova Što je vrijednost u bijelome svijetu, uprava hotela pozvala me na druženje uz kavu i kolače, a sve u povodu 40 godina rada Miroslava Harašića u Kempinskom.  Iz ruku generalne direktorice, primio je cvijeće i medalju Kempinskog na kojoj je zvijezda onoliko koliko i desetljeća rada.
Generalna direktorica, Birgit Ullerich, pohvalila se pritom  kako je upravo prošloga ljeta boravila na otoku Hvaru. Pogađate …ljubazni domaćin tom je prigodom bio bračni par Harašić u Starome Gradu. Pripovjeda …oduševljena je prirodom …kakvo divno more!
-Eh, more …to je ono što mi je najviše, jedino nedostajalo otkako sam otišao sa škoja …priznaće nam Miroslav Harašić. A bilo je lijepo i u Berlinu. Četrdeset godina dugi radni staž, četrdeset godina dugi bračni staž, supruga Carla i sin Marko s diplomom informatičara. Bezbroj je lijepih doživljaja. Kao anegdotu najradije prepričava susret s Romi Schneider …
Valja reći, kako nema niti jedne hotelske monografije u kojoj nije i fotografija Miroslava Harašića na njegovu radnom mjestu, najprije konobara a potom šefa sale, upravitelja, domaćina …
Najviše mu  žao …veli …što u to 40 godina rada u Kempinskom, hrvatski ugostitelji iz Berlina, vlasnici restorana, nisu nikada potražili kontakt, mogućnost za poduku, praksu u hotelu, njih ili njihove djece, kako bi stekli iskustvo. Uz časni izuzetak ugostitelja Ante Šolića čiji je sin ovdje bio na praksi. I to je sve u ovo 40 godina. Šteta …kaže Mirko alias Harry. Kako vidimo, Kempinski izvanredno obilježio radnu obljetnicu svog djelatnika. Čudno je, kako takve stvari malo zanimaju naše ljude. A mi Nijemcima često nepravedno paušalno dodjeljujemo kompliment „manjak topline i srčanosti“. Na slučaju Harrya  pokazali se toplijima od nas. Tekst na portalu o ovoj priči, objavih prije koji dan. Uprava hotela i na to reagirala još jednim pozivom. Tekst je uskoro dobio više komentara. Nitko od sugrađana -Berlinčana, iseljenika, ne pohvali niti slavljenika a niti tekst.
Komplimenti stigli iz Dalmacije. Čestitke i pozdravi iz pera Margite Vučetić, Mirjane Vlahović, Stjepana Knege, Zdenke Klarić Franičeević, Jurice Dužević …A javila se i Turistička zajednica općine Stari Grad. Na njihovom portalu prenijeli cijeli tekst. I čestitali. Javila se s čestitkama i gradonačelnica  Mirkova “maloga mista”. Eto! Ipak ima interesa. E, jest! Ali …„Veliki“ mediji koji inače od nas prenesu po koju vijest …a izbjegavaju prenijeti bilo kakav komentar ili kolumnu …e, ti  veliki mediji sad  ne pokazuju interes. Razmišljam …domovinu …iz iskustva gledajući …nekako više  zanimaju tek šabloni. Ona slika o iseljenicima koji sjede i plaču za „jedinom pravom domovinom“ …kako volimo reći. Ne uklapa se nekako Harry i njegov pojedinačan uspjeh i zahvalnost Nijemaca, u tu opću sliku. Kao da nekomu tuđemu pripada. Više im pašu vijesti i slike s kakvih demo, one priče o povratku koji se skoro nikad ne dogodi, s raznoraznih priredbi punih nacionalnog zanosa koje kurtoazno a protuustavno  započinju hrvatskom nacionalnom himnom …
Što činiti s ljudima poput Harrya? Što činiti s njihovim uspjehom kojeg su sami izvojevali? I kojeg i svijet eto prizna?
Miroslav Harašić je od doma u Berlin ponio urođene i naučene manire. Ovdje ih upotpunio, izgradio. Ima veliku želju o tim pravilima ponašanja u ugostiteljskoj branši u bijelome svijetu, organizirati u domovini svojevrstan tečaj, seminar. Ima toliko toga reći iz iskustva dugog četiri desetljeća. Hoće li u tom nastojanju, naići na otvorene uši i za razgovor i dogovor spremne one s druge strane? Naše strane?
Sudbina Harrya iz Kempinskog, pojedinačna je sudbina jednog iseljenika. Jedan uspješan iseljenički put kakvih ima sigurno prilično. Za ogled. I ugled. Za poduku, I pouku. Nama. I drugima. Samo …siromašan odjek, ne samo danas već izgleda i u svih prošlih 40 godina. Koga to od nas …kod nas … zanima?! I kad ćemo to početi mijenjati?