piše: Stipo Lučić
Te godine Sarajevo je izgledalo kao svjetska metropola, velegrad nad velegradima, i najveći ljudski mravinjak u koji je Ivan dospio. Došao je te sunčane jeseni u prenapučeno Sarajevo iz malog bosanskog gradića upisavši se na fakultet.
Neki rodbinski prijatelj našao mu je sobu u Mis Irbinoj iznad Katedrale. Soba kao soba, s dva kreveta i stolom za učenje, čak i lošija od one kakvu je kod kuće imao. Dobio je uz sobu i cimera, nekog Hercegovca, također isprepadonog velikim gradom. Dobio je i gazdaricu i cijelu njenu obitelj, kao neku novu obitelj.
Sarajevo se upoznavalo hodajući pješice od Marindvora do Baščaršije, svim mogućim glavnim i sporednim ulicama, a uvijek s usađenim strahom od sarajevskih mangupa koji su prethodnim generacijama prodavale cigle zamotane u Oslobođenje.
Kroz upoznavanja na fakultetu s kolegama, s profesorima, s fakultetskim ikonama koje su visile po hodnicima, upoznao je još mnoge slične sebi koji su stigli iz rodnog kraja, iz susjednih gradova i sela, a koje se lovilo kao nekakvu slamku spasa od nastupajuće nostalgije i u bijegu od velegradske aveti.
Studentska menza je obično bila mjesto gdje se dogovoralo iduće sijelo u nekoj od studentskih sobičaka, a sva su ta sijela bila zasnovana kao zavičajni klubovi. Tako je barem bilo u početku dok se nismo navikli na gradski metež, dok nas nije napustio strah od tramvaja, dok smo naučili napamet sve linije i načine švercanja po ondašnjim vašingtoncima i drugim klepetavim vozilima.
Na jednom takvom zavičajnom sijelu Ivan je upoznao Natašu, curu iz susjedne općine koju je dovela poznanica. Bilo je to ono traženje izgubljenih pogleda, izgubljenih mladih ljudi u maloj sobici velikoga grada.
Krenuli su otada nedjeljni susreti po sarajevskim slastičarnicama u isprobavanjima još nekušanih sarajevskih kolača, do izvikanih sladoleda na Baščaršiji. Za čuvene ćevape u elitnim ćevabdžinicama čuli su, ali nisu zalazili iz straha od elite i sa prilično plitkim džepovima, po kojima se povlačio još poneki dinar, poslan od skromne roditeljske zarade, a koji je još uvijek mogao platiti poneki kolač ili sladoled.
U početku je to uvijek bilo veće društvo studenata iz zavičaja, ali ubrzo su Ivan i Nataša počeli sami izlaziti, onako neobavezno, prijateljski, kao više slučajno. Opet su se pamtili kolači koje voli ona, a ona je znala sve što on voli i u kojoj se slastičarnici to sve može pronaći.
Nedjelje su bile posebni praznici, vrijeme kad su obilazili znamenitosti Sarajeva, a oboje su ujedno bili i vjernici, pa su nerijetko završavali na nedjeljnim misama u katedrali ili na studentskoj misi na Bistriku. Jedne prilike posjetili su čak i pravoslavnu crkvu u centru, onako neobavezno kao i sve drugo, barem se činilo i Ivan je tada prvi put osjetio miris tankih voštanica i neobičnost freski.
Redali su se ispiti za ispitom, neki uspješni, neki manje uspješni, svakodnevnica je postajala sumorna bez susreta, bar pred menzom. Naročito su bila očaravajuća putovanja do Vrela Bosne na Ilidži. Znao im je vjetar mrsiti kosu pored otvorenih tramvajskih prozora, dok su njih dvoje ćutanjima izmjenjivali osmjehe, zaglušeni vjetrom i kloparanjem tramvaja.
Bila je to poletna mladost, neskrivene simpatije i predanost šetnjama po parkovima Ilidže, a priče i događaji iz života dvoje mladih izmnjenjivali su se naizmjenično, dok je ono drugo crpilo nove dragocjene podatke o naratelju.
Kao dva studenta pokušavali su razriješiti enigme ondašnjeg svijeta, upuštajući se u dijaloge od filoizofije i ljubavi do svakodnevnog života, pa se dodirnula i obiteljska povijest. Ivan je bio iz katoličke obitelji koja je kao i većina sličnih nosila ožiljke ratova svojih predaka, a o mnogima se nije ništa ni znalo, gdje i kada su ostavili kosti i od čije ruke su nastradali. Natašini su bili slične sudbine, skoro potpuno iste.
Sve je mirisalo jasminom i nudilo nove nade, nove mirise proljeća. Srca su im pupala i pripremala se procvjetati najljepšim cvjetovima. Samo su dodiri ruku i pogledi hranili te pupove i zalijevali ih stotinama osmjeha. Od susreta do susreta sati su bili vječni, a susreti prolazili u trenu. Razgovori su tekli kao mnoštvo potoka koji su gradili jednu moćnu rijeku, sve dok jedan mutni potočić nije zamutio moćnu rijeku u nastajanju.
U jednom razgovoru, otvorenom i povjerljivom, uz šetnju pored Miljacke, uz žubore vode i žamore ljudi, otvorena je, sasvim slučajno, tema stradavanja ljudi u prošlom ratu, drugom svjetskom ratu. Naravno, Ivan je napomenuo kako su mnogi njegovi nestali, pobijeni, kako su tijekom rata opljačkani i popaljeni od istih ljudi koji su u početku nosili četničke uniforme, a poslije partizanske. Bili su to trenuci Ivanove naivne povjerljivosti, ali nimalo zlonamjerne, niti s nekom porukom.
Izlijevao je Ivan pred Natašu sve traume svoje obitelji kroz taj rat i naravno svu silinu nepravdi poslije rata, koje je njegova obitelj doživljavala i bila žigosana kao ustaška. Naime, Ivanov stric je bio u ustaškoj vojsci, kao i većina Hrvata iz tog kraja. Čak je Ivan kroz priču, pokazivao nekakav ponos da je to tako.
Nataša je pažljivo slušala, ponekad ponešto priupitala, ali Ivan nije tada vidio njenu suzdržanost i odsutnost. Te večeri morala je ranije u svoju studentsku sobu. Ivan je htio još udisati mirise koji su se širili iz ašćinica na Bistriku, no kako je Nataša sjela na tramvaj, on je odšetao do obližnje burekdžinice i kupio frtalj kile čuvenog sarajevskog vaganog bureka, sa jogurtom koji se sipao u staklene čaše iz bokala. E to su bila vremena kad su burkdžije kiselile domaće mlijeko i prodavale ga.
Sljedeći susret bio je opet pred menzom. Odšetali su do obližnje slastičarnice na čuvene indijanere, smijali se i zaslađivali kolače pogledima. Navečer su opet bili skupa, kratka šetnja i klupa kod parka. Nataša je nekako bila tiha, ćutljiva, suzdržana. U jednom trenutku je iznenada upitala:
„Znaš li ti Ivane, koje sam ja nacionalnosti?“ Začudo, Ivan o tome nikad nije ni razmišljao.
„Ivane ja sam po ocu Srpkinja, po majci Hrvatica. A znaš li Ivane, da je mojih šest stičeva ubijeno i da su ih pobile ustaše?“
Ivan je zanijemio, nije mogao, ni znao reći ni riječi, a i Nataša nije dalje nastavila, ćutali su neko vrijeme, gledali prolaznike i mirisali jasmin koji je već venuo. Pokušali su nelagodu prikriti nekim drugim temama, no nije išlo. Taj susret je završio neizvjesnošću i šutnjom.
Nadali su se da će vrijeme izbrisati tu nelagodu. Ali ne, trajala je i zahlađivala prisnosti i simpatije. Na susretima se nadvila neka sjenka, mirsi jasmina usahli su, a razgovori posustavali. Ipak su se rado susretali, ali sjenka se nije dala maknuti, a mirisi breza nisu opijali kao miris jasmina.
Kraj godine na fakultetu došao je kao naručen, svatko je otputovao u svoj grad s nadom i vjerom da vrijeme radi svoje.
Pisma su sve rijeđe putovala između dva mala bosanska gradića, dok nisu značajno prorijedila, a sadržaji postali suhoparni i s alibi porukama.
Dva mjeseca nakon „klupe“ pisma su prestala, zadnja dva je uputio Ivan.
Odgovora nije bilo.
Nikad nije stigao.
Sreli su se iduće godine par puta, uljudno pozdravili, ponekad ispitivački pogledali, svatko sa svoje životne staze i svatko sa svojom prošlošću, ali bez zajedničke budućnosti.