tekst: Stipo Lučić
Kako ove godine ukrasiti božićno drvce, u kojoj boji će to ženske posložiti?
Što kupiti pod bor svakom članu obitelji, ali i djeci kaja budu dolazila kao gosti za Božić, nije se lako odlučiti?
Kako okititi kuću ove godine? Da li stavljati lampice oko prozora i po balkonima, da li ukrasiti prozore nekim svjećicama i onim snježnim sprejem? Lijepi su svjetleći jeleni, kojih ima čak i u prirodnoj veličini kupiti po blještavim trgovačkim centrima. Na ulazna vrata treba staviti neki ukras.
Ivan se dao u razmišljenje o komercijaliziranom Božiću kakvog mali Isus sigurno ne želi, a onda ga misli odvedoše u jedan davni Božić, u djetinjstvo.
Tu Nedjelju, prvu nakon Božića, župnik Bajić je na misi najavio blagoslov kuća. Na kraju mise, kad puk već započne sa svojom pričom, a djeca su već uvelike nemirna, pročitao je u župnim oglasima raspored po kojem će obilaziti pojedine dijelove župe kod blagoslova kuća. Ujedno je odredio koji će ministranti biti pratitelji i pomoćnici župniku u pojedinim mjestima, gdje se okupljaju i sa koje točke polaze.
Sjetio se Ivan, koji je i sam bio ministrant, kako pozorno je slušao rapored, ne samo zbog toga što je znao da će i sam učestvovati u tom obredu u svom mjestu, nego i zbog obaveze da majci prenese što je točno svećenik rekao za blagoslov. Ministrant nije mogao svatko biti, to su bili samo dobri učenici koji su ujedno bili najbolji u vjeronauku. Uz Ivana župnik je odredio još dvojicu njegovih vršnjaka, takođe ministranata koji su činili ekipu od tri pratioca svećeniku.
Bila je to posebna čast, a osim bombona i koje sličice više, nisu ministranti dobijali ništa više od druge djece. Ivan je s nestrpljenjem očekivao taj dan, jer volio je proći po mjestu u pratnji župnika koji je bio jako cijenjen u župi, a ujedno je to bila čast za njega osobno, ali i dika za cijelu obitelj. Došavši kući veselo je roditeljima saopćio novost, pomalo hvaleći se, a na kraju je dobio prodiku kako se mora ponašati po kućama, da ni slučajno ne uzima sa stola ako ga ponude negdje, niti smije od župnika uzimati bombone koje bi on dijelio djeci, osim kad bude u svojoj kući.
Svanula je srijeda, a Ivan, kao i obično pred važne događaje nemirno i malo je spavao. Ustao se prije nego ga majka zvala, obukao već pripremljenu čistu odjeću i krenuo na vrijeme da ne zakasni, na dogovoreno mjesto susreta. Tamo su ga već čekala dvojica prijatelja. Brzo se razvrzla priča o onome što slijedi, ali i o uobičajenim zimskim radostima djece.
Snijeg je te godine bio jako dubok, prtine još nisu bile ugažene do kraja i dovoljno široke, a putovi i ceste nedovoljno rasčišćene. Na dogovorenom mjestu odrasli su već raskidali snijeg pored puta da župnik može parkirati. Ubrzo smo čuli prepoznatljivo brektanje “folcike”, a nas je obuzela trema, jer župnik je bio jako strog i zahtjevan, mada i vrlo pravedan čovjek. Parkiravši, izišao je, pogledao nas i pregledao od glave do pete, izvadio sa zadnjih sjedišta ministrantsku odjeću, dao nam da izaberemo i obučemo, dok on popije rakiju koju su na zaleđenu cestu već iznijeli susjedi, kaobrodošlicu župniku. Brzo smo se obukli i krenuli.
Počinjalo se od prve kuće. Uz zvuk zvonca pjevali su “Radujete se narodi”, “Zdarvi tijelo” i još poneku, a sve u pratnji župnika. Ivan je nosio torbu sa sličicama svetaca koje su darivane djeci i mladima. U torbi su još bile bombone, namijenjene najmlađima, crkveni kalendari za svaku obitelj, a i novci koje su župljani davali za blagoslov kuća. Ostala dvojica nosili su svetu vodu, križ koji su pri molitvi obavezno svi ljubili, veliki križ i neizbježno zvonce koje je najavljivalo ulazak u kuće.
Župnik bio je dobar svećenik, duhovnik, pravi dobri pastir, ali ujedno dobar domaćin i gazda. Danas bi rekli menadžer, što on dijelom i jest bio, buduci da je rukovodio izgradnjom velebnog crkvenog zdanja i župnog dvora. Mnogima je pomagao u koječemu, ali ga neki nisu voljeli, tko zna zašto. Poznat je bio po tome što je bio dostupan i u gluho doba noći, naročito ako je bolest bila u pitanju, pa je čuvena “folcika” često služila kao vozilo hitne pomoći, a župnik Bajić kao vozač, ali i dobra “veza” za nekoga doktora ili u nekoj bolnici. Bio je doista samaritanac i čovjek koji je poznavao svakog svog župljanina poimenice, počevši od školske djece. Tražio je redovito za izgradnju crkve, za potrebe župe, ali ni on nije ni u čemu oskudijevao i rezultati njegovog rada bili su impozantni.
Išli su od kuće do kuće, probijajući se uskim prtinama, ponegdje gazeći “cilac”, a znali su bježati od ljutih seoskih pasa. Naprijed je išao ministrant sa velikim križom, za njim župnik, iza njega je bio Ivan ili drugi ministrant s ostalom opremom. Obično su domaćini župnika dočekivali pred kućom, sa otvorenim vratima, a ukućani su cijeli dan nestrpljivo povirivali kad će doći župnik, kako bi cijela obitelj prisustvovala blagoslovu.
Naravno svi su bili u “misnoj” odjeći, nikako u radnoj, a u svakoj kući na stolu je stajala čaša sa svetom vodom i u vodi uronjena grančica jele kojom bi župnik poškropio ukućane i kuću, uz molitvu i blagoslov. Na stolu je još stajala svijeća, zapaljena neposredno prije dolaska župnika, jer šparalo se, nije ni svijeća tada bila jeftina.Tu je bio još kućni križ i naravno negdje uz kraj stola novac za blagoslov kuće. Župnik je u kuće ulazio direktno bez dočekivanja i dobrodošlice, odmah se pristupalo molitvi i blagoslovu.
Ukućani su stajali obično u krug zajedno sa župnikom i ministrantima i molili, dok je župnik blagoslivljao. Krajem molitve uzeo bi križ koji su svi redom ljubili i njim se križali, čime je blagoslov obitelji i kuće bio dovrešem. Onda bi pristupao prvo dijeljenje bombona najmlađima i dozivao sramežljivu dječicu, koja su se nerijetko skrivala po kutevima. Sličice je dijelio mladeži, a zidne kalendare odraslima. Uzeo bi kredu, koju je nosio netko od ministranata i na ulaznim vratima, sa unutrašnje strane napisao; 19+G+M+B+71. Obično bi domaćini nudili nešto popiti, ponegdje i jelo, ali župnik je rijetko gdje uzimao bilo što, osim čašu vode, a ministranti uz njega, osim na dogovorenom mjestu gdje bi u nekoj imućnijoj obitelji svi skupa ručali.
Na kraju bi domaćin dao novce župniku, kako je tko mogao, a davali su svi redom. On bi novce stavio u torbu i vraćao je Ivanu na nošenje i čuvanje. Ponegdje je kuća bila puna ukućana, a ponegdje je bilo samo jedno, što je doista bila rijetkost.
Nekako pred kraj dana, kad su bili već morni, stigli su u Ivanovu kuću. Ivan je prvi put bio onaj koga se dočekivalo. Bio je ponosan i pokazivao se braći , sestrama i roditeljima visoko podignute glave, a oni su mu uzvarćali zadivljenim pogledima. Otac i majka bili su ponosni. Nakon blagoslova malo su roditelji razgovarali s župnikom o svakodnevnici, a onda je Ivanova majka rekla, gledajući u Ivana:
“Velečasni, jel’ Ivan dobar, sluša li?”
Župnik je sviju nahvalio, a onda su krenuli susjedima. Susjedi su bili bračni par sa četvoro djece, dobri ljudi koji suživjeli kao i svi drugi, od svog mukotrpnog rada. Tih godina muž, glava obitelji, “zaglavio je robije” zbog nekakve pjesme koju su pjevali na javnom mjestu, a koja je kažu bila zbranjena. Uz to vele da su im nadodali “neprijateljsku propagandu”, pa su većina “pjevača” dobili preko godinu dana zatvora. Tako je i Ivanov susjed Marko bio u zatvoru, a obitelj je bila bez prihoda, jer socijalne službe nisu takvima pomagale, a imali su i nešto zemljice, pa je i to bila, uz ostalo, otegotna okolnost. Ivanova susjeda, Janja često je znala doći posuditi nešto od potrebnoga za pripremu hrane, a ostali susjedi zdušno su pomagali, ali nedovoljno, tako da su djeca bila željna svega, ali i njihova majka još više. Živjeli su doista preživljavajući od danas do sutra.
Kao u svakoj kući sve je bilo na stolu, župnik je obavio sve po uobičajenoj proceduri, ali je atmosfera bila nekako tužna, nije se osjetilo ono blagdanasko veselje kao u drugim domovima. Iz dječijih očiju isčitavalo se da su sami i u nemilosti, pomalo preplašeni i zbunjeni, a njihova majka snuždena i skoro očajna.
Kad je trebala dati novce za blagoslov zaplakala je, a djeca, potaknuta majčinim suzama, prislonila su glave uz nju. Primili su je za već iznosanu kućnu haljinu, sakrili plačna dječija lica, ovlažena suzama u nabore haljine i plakali uz majku. Ona je kroz suze, nekako uspjela progovoriti:
”Nemam velečasni… znate… Marko je u zatvoru”.
Brišući suze, kroz prigušeni plač uspjevala je smirivati djecu i tješiti ih. Zaklanjali su uplakana lica od svećenika i ministranata iza majčine haljine. Ivanove oči su se orosile, malo je još nedostajalo da zaplače.Ta poznavao je tu djecu jako dobro i skupa su odrastali, a pamtio je i susjedinu ruku kaja ga je znala često, nježno pomilovati po glavi.
Župnik je šutio neko vrijeme, pogledavao po skromnoj kući i nešto se osvrtao. Bio je čvrst čovjek. Kad su se djeca ušutila, ne dozvoljavajući novim suzama vremena, rekao je:
”Ivane, daj tu torbu”.
Uzeo je torbu, otvorio, svojom velikom rukom zagrabio punom šakom, koliko je mogao više papirnih novčanica i stavi na stol. Samo je rekao:
“Evo, nek’ se nađe”.
Janja je ponovno, pogledavši u pozamašnu hrpu novaca, boreći se zaplakala, dirnuta činom župnika. Ovaj put bio je to drugačiji plač, ne onoliko tužan i beznadan kao onaj prijašnji, a djeca ne razumijeći što se dešava, ponovno su skrili uplakana lica u majčinu haljinu. Ona je rukama skupljala njihove glave uz sebe i zdušno ih smirivala. Izišla je za župnikom zahvaljujući sve dok on nije započeo pjesmu prekidajući je.
Ovaj puta, župnik je pjevao drugačije, nekim posebno zvonkim i ponosnim glasom. Ivanu se učinlo da ih prati kor anđela, da pjesma odzvanja sve do neba i da je čuju svi ljudi na zemlji.
Bio je siguran da ovaj put i sam mali Isus sluša tu pjesmu koja se razlijegala cijelom dolinom, a čini se da je moćno preplavila i planinske vrhunce, da obilazi cijeli svijet. Znao je da se Djetešce veselo smije, da iz štalice taj osmjeh raznosi poruku koju je Ivan doživio zahvaljujući, čovjeku, dobrom pastiru, svećeniku.
Ponosno je Ivan koračao iza svog župnika i gledao ga taj dan, ali i sve duge dane kao na čovjeka koji je učinio neočekivano djelo milosrđa, koje se neizbrisivo urezalo u sjećanje, tako da godinama nakon smrti župnika Bajića, a posebno za Božić, prisjeti se tog milosrđa i uljepša Božić tim sjećanjem.