Kristina Rogić
Sve noći zvjezdane
Koje provedoh
U rukama tvojim
Sve zime, bijele, ledene
U kojima snjegove toplima činio si…
Uz mene se privile
Poput sjene…
Kad koraknem; kad krenem, i one krenu…
Kad legnem, i one liježu, kad ustanem, i one ustaju…
Tebe mi donose, tvoje prste u moje kose, tako tople; tako žive…
Oči otvorim…tebe nigdje
Privile se sjene tebe uz mene
Kao što ti si me nekada grlio, privile
I gdje god da pođem, sa mnom idu vjerno…
Ne napuštaju me
Kristina, utjeha onom tko se sjeća takvih stvari je barem to što se ima čega sjećati! Evo, tješim se time što ni mene prokleto sjećanje ne napušta!