SUKOB NA LJEVICI

piše: Ivan Cingel
1.

Sve je isto k’o i lani: ključ za shvatiti Milanovićev šovinistički performans treba tražiti u prošlogodišnjoj kampanji za parlamentarne izbore.

Što se ono zbivalo? Navalio bio s ”demonopolizacijom” tuđmanizma. Zašto bi samo HDZ za sebe prisvojio pravo na (izborno konjunkturno) desnilo? Zašto bi oni bili gori od nas kad baš možemo i mi to – vitlao je Zoki desnom pesnicom po zraku, sav kampanjski crven i zajapuren. Pleso je odlučio nazvati Zračnom lukom Franjo Tuđman i općenito se uspjenio dokazivati svoje nezaostajanje u nacionalističkoj retorici, a prodavači magle tipa Macan ili Huić su ga jako hvalili zbog toga.

Zvuči poznato?

Cilj mi je ukazati kako je pogrešno Milanovićev recentni ispad tumačiti u ključu izgreda, incidenta, izuzetka. Ne, radi se o pravilu, upravo ključnoj točki kampanje – i to ne samo ovogodišnje, nego kontinuirane SDP-ove taktike kampanje, pa… otkako je SDP-a. U zabludi su stoga i svi oni koji ispad opraštaju ili ne opraštaju kao gaf. Ništa u zgodi nije bilo slučajno – nemamo mi tu posla s nekakvim slučajnim kandidatom.

2.

U jednom intervjuu, Kundera povlači neobičnu korelaciju: ”Zlo je već prisutno u predivnom, pakao se već nalazi u snu o raju, a ako želimo shvatiti suštinu pakla, moramo proučiti suštinu raja iz kojeg on potiče.” Vaso Brkić izgleda nije to čitao, jer je dokumentiran u veljači kako kaže: Pakla se ne bojim, a mi ćemo građane odvesti do raja. Što se prirodno nadovezivalo na nedugo prije objavljen Hasanbegovićev program ”novog nacionalnog obrasca”, koji se namjerio ”integrirati cijelu naciju” uz ”prekid ideoloških sukoba” – ali tako, dabome, da jedini preostali dopušteni ideološki preskript propišu po mjeri vlastite ograničenosti. ”Totalitarizam”, naglašava Kundera, ”nije samo pakao već i san o raju – drevni san o svijetu gdje svi žive u skladu, ujedinjeni jedinstvenom voljom i vjerom, bez tajni jedni pred drugima.”

Možda će koga iznenaditi teza da idealno predstavništvo totalitarizma o kojemu Kundera govori u okviru zadnje vlade nije toliko bio bal vampira Karamarka, Vase, Tepeša, Hasanbegovića, koliko nominalno umjerenija politička lica kao Kolinda, Orešković, Most. Nema dvojbe, kriptofašistički karakter države pod upravom tvrde linije od Vase do Hase očitovao se fundamentalističkim postavljanjem, s izricanjem fetvi, grožnjama ”lustracijom”, proskribiranjem satire i svakog drugog otklona od zadane zborne pjesme, uz prebacivanje nekih kriminogenih postupaka – političkih ili rasnih tjeralica, govora mržnje i raznih suspenzija demokratskih te građanskih prava – iz zone nečega nedopuštenog, što se pod normalno sankcionira, u strukturnu pojavu, integriranu u postupanje vlasti i institucija, ozakonjenu (što doslovnom legalizacijom, što zaobilaznom legitimizacijom). Bitno svojstvo tog lova na crvene vještice bila je, međutim, njegova otvorena proklamiranost, neskrivenost ideološke prirode nasrtaja. Sjetit ćemo se i Karamarkovih infamnih izjava o zabranjivanju kritičkog javnog govora o Tuđmanu i Domovini, obaveznosti školovanog Domoljublja te pričanju protiv HDZ-a kao pričanju protiv Hrvatske. Ono što se tu poručivalo: Hrvatskom sada vlada ekstremna desnica i izvolite javno svi biti kao i mi ekstremna desnica – ništa drugo nije više dopušteno.

O tome je, međutim, u maju Boris Buden ponudio objašnjenje s malim terminološkim pomakom: ”Ljudi to doživljavaju kao totalitarizam, ali to nije to. Posrijedi je radikalna politizacija hrvatskog društva, što je zasluga Karamarka, koji odbacuje ideju pomirenja. To je antagonizacija, a ne ta postpolitička idila svih Hrvata koji se ujedinjuju oko jednog projekta. To je danas preuzeo taj srcedrapateljni, oreškovićevski, mostovski i grabarkitarevićevski diskurs: ‘Okrenimo se budućnosti, zaboravimo razlike i ostvarimo reforme!’ Dakle: okrenimo se ekonomiji, pustimo ideologiju!”

Postpolitička idila – tako bi zapravo glasila istoznačnica totalitarizma. Vrijedilo bi i da su hiperpolitični Karamarko & co. – koji su se na neotuđmanizmu legitimirali, a nedodirljivost Franjinog lika i djela pokušali prijetnjom sile uzdići na razinu proroka Muhameda – sami bili vrlo slabi Tuđmanovi sljedbenici. Dobro su ga skinuli neki drugi: novokomponirani zastupnici Pomirdbe. I o tome je Buden imao riječ: ”Ja imam tezu da sama Tuđmanova ideologija ima elemente fašizma. Recimo, ta teza o pomirenju koja ukida u naciji sve razlike, sve konflikte, pogotovo klasne konflikte. Ta ideja da je nacija s onu stranu svih podjela – to je protofašistička ideja.”

3.

Ovih je dana Viktor Ivančić dovršio triptih koji je eksplodirao kao dobar minerski posao nad knjižurkom ”arhitekta novog HDZ-a” Davora Ive Stiera pod nazivom – gle zgodnog naslova – Nova hrvatska paradigma. Značaj posla ne krije se u kritičarskom sudu, jer nikome nije ni prijetilo da Stiera zamijeni za bitnog individualnog autora, nego u političkoj demontaži skupnog diskursa kojega je Stier samo portparol, ”nove uniforme hrvatskog nacionalizma”. (Slično kao što je Stanko Andrić jednom rekao za Božu Skoku: ”Nije tu osobito važno to što Skoko govori, jer on zaista nema što reći, nego ono što govori (kroz) Skoku. Takozvani diskurs. U danom slučaju, taj veliki vapaj za jedinstvom Nacije, u kojem će svatko zadovoljno i bez pogubnoga ‘jala’ prihvatiti svoje providnošću dodijeljeno mjesto, stalež, stepeničicu u hijerarhiji, u kojoj Skoki i njemu sličnima i bliskima, dakako, pripadaju počasne lože.”)

U prvom dijelu Ivančić Stieru pronalazi retušersku lažljivost u svrhu brendiranja Reformiranog Hadezeovca, plasmana ”treće hrvatske paradigme” na zasadama one prve, ”državotvorne” iz 90-ih, koja je zapravo hrvatska Paradigma s velikim P, krivotvoreći selektivnim revizionističkim odabirom jedino onih povijesnih fragmenata koji mu se uklapaju u koncept, perući krvničkim OKP-om sve što su prljave ruke, pri čemu ”Ocu utemeljitelju nastavlja izručivati laude u tolikome obilju da njegov apologetski diskurs – budući da se predstavlja kao hladna i objektivna analiza – hrabro zalazi u žanr groteske”.

U trećem dijelu Ivančić Stieru pronalazi cinizam pripadnika podobne elite karijerno delegiranog putem ”koruptivnog klijentelističkog modela”, točnije pravodobnih sveza sa Sanaderom, koji se ne libi apelirati za stvar obespravljenog naroda usuprot ”koruptivnog klijentelističkog modela” što karijerno privilegira na bazi stranačke uvezanosti i ”pripadnosti zatvorenim krugovima”. Stierova slijepa pjega je u neidenitificiranju upravo svog HDZ-a kao kontinuiranog nositelja kronističke podobnosti u proteklih 25 godina, pribjegavajući onom popularnom diskursu-lakmusu krajnjeg idiotizma po kojem – nasuprot herojskoj uzoritosti HDZ-a, u retušu temeljito očišćenoj od svih gadosti – odgovornost za sve što ne valja u državi pripada ”bivšoj socijalističkoj eliti”, ”komunističkom mraku”. To je njemu ta privilegirana ”manjina podobnih” koja harači Hrvatskom: zombi-titoizam. I od kojega treba oslobađati zemlju da bi se integriralo narod. Tako, naime, i glasi službeno ime Stierove treće hrvatske paradigme: ”paradigma društvene integracije”.

Ali, čekaj, stoj – možda ćete me pitati – pa valjda broj dva ide prije broja tri? Namjerno sam drugi dio ostavio za kraj, jer je najcentralniji za našu temu. Tu Ivančić Stierovo palamuđenje identificira kao advokaturu postpolitičke idile, očitovanu kapitalnim pitanjem: ”kako spasiti pleme od pogubnoga rasipanja?” Stier je zgrožen ”procesom dezintegracije društva”, što ”onemogućava nacionalno zajedništvo”, proklinje ”stare podjele” i njihovu razornu silinu, ogorčen je time što se javni prostor ”polarizirao i radikalizirao” te je ”ponovno Hrvat Hrvatu postao najveći neprijatelj”, pa dolazi i do unutarhrvatskih ”nasilnih obračuna” (na drugim mjestima Stier savjetuje homogenizaciju u obračunu s vanjskim neprijateljima, da se ne bi mislilo kako je principijelno protiv nasilnih obračuna). Stier pritom zaziva ”demokratizaciju”, ali ono na što pod time cilja je jedino razvlašćenje fantoma komunističke elite, a realno ne misli na demokraciju nego na zbijanje redova pod ”konsenzusom svih relevantnih društvenih čimbenika” nove-stare hrvatske nacionalističke paradigme. To je forsiranje privida da smo u fazi iza politike, u kojem nam više ne trebaju nikakvi različiti stavovi i sukobi ideja, nikakvi heterogeni interesi i pozicije. Stier bi htio, pronalazi mu Ivančić, ”da Hrvatska bude demokratizirana tako da svi dijele istu vjeru i streme ka istome cilju”. Zna li se kojem cilju? O, zna se, zna se. Budući da je demokracija pojam suprotan unifikaciji – Stierov je koncept konfuzan i oksimoronski u samim svojim osnovnim postavkama. Zaključnom riječju: ”tu (se) birokratski bezličnim jezikom i pseudoznanstvenom pozom kamufliraju dobre stare šovinističke strasti, a u isto vrijeme čuvaju i dodatno opremaju sve borbene kote službene političke religije.

4.

Službena politička religija?

Jednom sam bio ponukan da zamislim paralelnu stvarnost u kojoj narod u bivšem SSSR-u nikada nije čuo za riječ ”komunizam”. I dalje živeći istu stvarnost, samo ne znajući da se to tako zove. A kako onda misleći da se zove? Nikako – tu bi na djelu bila eksnominacija: stvar nema imena jer nema potrebe za imenom. Kad nema potrebe za imenom? Onda kada se nema od čega razlikovati. Kada bi u plemenu živjelo samo jedno dijete, ono ne bi moralo imati svoje osobno ime i prezime kojim će ga se u govoru razlikovati od ostale djece, govorilo bi se naprosto o ”djetetu”. Eksnominacija je, tvrde mnogi, na djelu u današnjem liberalnom kapitalizmu, režimu korporacija i banaka, jer premda jesam upravo upotrijebio nekakvu odrednicu ili dvije za to, stvar nema svoje jedno službeno ime nego jedino niz plutajućih odrednica. Može se, naime, raditi ne samo o nemanju potrebe za imenom, već i o potrebi za nemanjem imena. Kaže se da se jedino ono što nije imenovano ponaša kao da nema alternative. Naš se globalni sustav bez daljnjega želi predstaviti kao da nema alternative – da mu ime, ako i postoji, nije bitno zato što je on naprosto sve što jest, čega uopće može biti; jedan jedini kao jedino moguće dijete; prodaje se za temeljnu normalnost, nešto što je default, sama priroda proizvodnih i tržišnih odnosa (a ne puko arbitrarna ideologija, pri čemu bi moglo biti i neke drugačije); čuveni slogani ”there is no alternative” (Thatcheričin) ili ”the end of history” (Fukuyamin).

Probojnost ideologije je u nebivanju prepoznatom kao ideologija; upravo iz eksnominacije sustav crpi bitan dio svoje moći.

Krajem 1995. Franjo Tuđman drži govor pred Općom skupštinom UN polemizirajući u njemu s Fukuyaminim narativom: da ”nije Zapad srušio Berlinski zid, već je to bila težnja malih naroda za nacionalnom suverenošću”. Da nije to svjetski komunizam kapitulirao pred kapitalističkim ”krajem povijesti” nego pred domovinskim franjama, jer da ne bi bilo raspada crvenog bloka bez ”pozitivnog nacionalizma i kreativne nacionalne individuacije”. Oko ’90 dosta je zemalja u masovnoj povijesnoj tektonici prešlo s planske na tržišnu ekonomiju i s jednopartijskog sustava na višestranački, ali za Franju su to puke reforme političkog sustava i ekonomskih planova petoljetki, nešto komparativno ipak sporedno, dok je glavnu i fundamentalnu promjenu vidio u s time koincidirajućem fijasku političkih država, u kojima etnicitet nije bitna osnova uspostave nacije (Jugoslavija i SSSR, ali i recimo – ono što je Tuđman previdio – SAD ili Švicarska), u etničke države.

Na hrvatskom nacionalnom polju, dobivamo hibrid kronističke tržišne ekonomije i nacionalističkog postrojavanja koje prelazi u ono čime je liberalni kapitalizam učinjen na globalnoj razini: hegemonsku eksnominacijsku paradigmu, koja se prodaje pod kraj povijesti i kraj politike, postpolitičku idilu. Koliko je samo ta diskurzivna mistifikacija efikasnija od Karamarkovog bala vampira koji napregne društveni konflikt do krajnjih granica pa neminovno pukne k’o tikva. Jer Pomirdba nam ne kaže tako naglas, brutalnom iskrenošću: no, evo, mi smo ideologijom ekstremna desnica, zasjeli smo na vlast i sad nas imate slušati, a sve što se ne uklapa u naše desnilo ima biti kuš. Ne, Pomirdba efektivno čini sve isto tako, ali priča drugačije: ona nam kaže da vlast kobajagi ne nastupa ni iz kakve partikularne ideologije, nego iz univerzalne za Hrvatsku, da je Tuđmanov ”pozitivni nacionalizam i kreativna nacionalna individuacija” naprosto temeljna normalnost, unifikacija kompletnog hrvatskog nacionalnog bića oko jedne vrijednosti do te mjere neupitne – u pitanju je, jasno, Domovina – da spontano postaje vanideološka, s onu stranu političke arene i bilo kakvog razilaženja u mišljenju, kao jedan i jedini svjetonazor kojega bi u neovisnoj Hrvatskoj uopće moglo i biti, kao Paradigma uz, stierovski rečeno, ”konsenzus svih relevantnih društvenih čimbenika”.

I također će režim crpiti gro svoje ideološke i političke moći iz neimenovanosti i neprepoznatosti u svojstvu ideologije. Tuđman je učinio više od samo dekade osobne diktature: kroz tih deset formativnih godina mlade države nametnuo je tuđmanizam kao službenu političku religiju – koja će ga dobrano nadživjeti (evo sve dosad, a dokad će ne znamo). Famozni Konsenzus je uistinu uzeo maha, ne samo zato što su se na vlasti svih dvije i pol dekade odmjenjivali HDZ i linija Račan-Milanović sa sindromom podilaženja, nego i zato što su skoro pa svi ”relevantni čimbenici” kmetski bez ostatka prihvatili diktiranu Paradigmu, manje-više kompletna hrvatska politička pozornica (izuzeci: Gotovac, Mesić, Pusić i recimo Kajin prije nego ga je počelo previše opterećivati hoće li mu tko reći da je štupido). A, uostalom, i lijep dio naroda ju je spremno internalizirao – najviše po liniji kulta Tuđmanove ličnosti, koji je svojim konvertitstvom iz dobrog partijca i Titovog generala u prvog nacionalista i pseudo-maršala, ponudio alibi i blagoslov, u svojstvu univerzalnog objekta identifikacije, za kolektivnu promjenu političkog identiteta preko noći, u dobre vojnike novog narativa, kada je valjalo ”stvoriti najodanije Hrvate, katolike koji od pamtivijeka do danas imaju samo jedan cilj pred sobom – ostvarenje hrvatske države i vjeru u Boga”. Trebat će nam potegnuti opet Budena: ”To su bili prije svega masovni obredi inicijacije i pokrštavanja, rituali očišćenja Hrvata od komunizma i jugoslavenstva, ukratko, novo rođenje nacije iz duha samozaborava. Utoliko i Hrvatska danas nije država, nego stvar pseudoreligijskog kulta, ne s predsjednikom, nego s prvosvećenikom na čelu. Zato je domovina na Medvedgradu dobila oltar, a ne primjerice neki spomenik palima za njenu slobodu.”)

5.

Sjajno je što Hrvatska ima tradiciju deluxe analitičara ovog segmenta stvarnosti, kao Buden ili Ivančić, pa čovjek ne mora sve sam od početka.

Ivančić je tako u jeku vukovarske čekićarske ofenzive prije par godina definirao princip postavljanja SDP-a koji vrijedi na općoj razini fenomena, za sva očitovanja, ne samo za danu epizodu. ”Bit će da je ipak riječ o namjeri da se ‘razumno’ dozira količina nacionalističkih opijata što će cirkulirati u javnoj ponudi, tako da ona ‘zadovolji’ i interese države i prohtjeve rulje. Vlast bi, zbog renomea krčme kojom upravlja, omiljeni nektar servirala u bocama od 0.3, dok bi se žedni ratni veterani radije nalijevali iz litrenki. Ako bude sreće u pregovorima, kucnut će se kriglama od po pola litre i mirna Bosna, nada se ministar Bauk. Živjeli!” Ukratko, dok glumatamo građansku antitezu usijanih desnih glava, zadnje što bi nam bila namjera je doista biti antitezom. Tek možemo ponuditi light verziju: ”Ta gnjavatorska masaža, kontinuirana proizvodnja nadražaja, ishod je zajedničkog opredjeljenja da se u Hrvatskoj njeguje mitotvorni oblik državnosti i pronosi kult djevičanski čistog oslobodilačkog rata, koji se ima štovati prema uvriježenim religijskim obrascima, mahom u klečećem stavu. U svjetovnoj nadgradnji sve je još praćeno razrokim suočavanjem s prošlošću i idiotskom zamišlju prema kojoj je podivljalome nacionalizmu – umjesto da ga se razobliči i trajno skine s dnevnoga reda – moguće suprotstaviti samo njegovu ‘pitomiju’ verziju.”

SDP-ova kronična ideološka defanzivnost posljedica je programatskog taktičkog izbora u svjetlu činjenice da kreću u izbornu utrku iz nepovoljnije pozicije, s obzirom na podatak o svjetonazorskim preferencijama koji kaže da se 40% birača svrstava desno, 20% lijevo, a 25% u centar. To je utrka na 100 m u kojoj HDZ starta s 50-og metra. Startni zaostatak SDP politika nastoji nadoknaditi upucavanjem se desnijim valerima biračkog spektra. Što znači da im se moraju obraćati na određen način – i u tome se krije objašnjenje motiviranosti SDP-a na spremno prihvaćanje tuđmanističke Paradigme-Konsenzusa-Pomirdbe. Iz prebrojavanja da biračko tijelo naginje pretežno nadesno, računaju da im je najbolja šansa dobiti izbore ako snishodljivo konveniraju toj većini u njenim ritualnim figurama, pa se shodno tome i friziraju na mali HDZ.

Ništa drugo nego to je bilo i ove sezone. Nije mi jasna ta najednom opća osupnutost Milanovićevim novim diskursom. A jesmo prespavali tolike prethodne sezone? Ta nije napravio ništa drugo doli ono isto što njegova partija radi 25 godina. Nasuprot Macanovim i Huićevim spin frazerajima kojima su aplaudirali lanjskoj Milanovićevoj ofenzivi desnila kao revolucionarnoj ”dekriminalizaciji domoljublja” ili ”transformaciji tektonskih razmjera” (u namjeri izgurivanja HDZ-a sa scene), posrijedi je zapravo mrtvački kontinuitet i nemicanje sa zadanog kursa taktike koju SDP upražnjava otkad postoji. Novost je samo u dozi: odustao je od serviranja ”omiljenog nektara” u bočici od 3 deca i drito pozvao rundu litrenki za sve. Šovinizam najprostačkije vrste ne znači da se radi o uvjerenom šovinistu – znači tek da je Milanović govorio što je potrebno da bi se šatoraškom profilu prezentirao kao netko tko je u stanju govoriti njihovim jezikom, i još ih u njemu šiti. Dakle, on je glumio, odigravao šovinizam, jer je to ono što je zadrigla publika željela čuti i što je govornik želio da publika čuje. Bilo mu aktivno stalo poručiti im – i ne samo njima tamo na licu mjesta nego i svima nama do kojih je doprlo – kako HDZ nema monopol na Domoljublje, nego je i on dobar patriot desničar koji im može biti po volji, kojega ne moraju opet maltretirati šatorom dođe li na vlast, a svoj široj biračkoj populaciji koja se rajca na nacionalni mit poručiti kako za svoj užitak slobodno smiju i njega instalirati u Banske dvore, ne moraju nužno Plenkovića, da bi im ”omiljeni nektar” nastavio uredno pristizati u grla.

Jer razlika od 0 do 0,3 u ovom je slučaju daleko veća od one od 0,3 do pune litre. Zato što je prva razlika kvalitativne prirode, a druga puko kvantitativne. Priznat ću, dokumentiran sam u istovrsnoj kritici i osudi Milanovića na pasja kola kakvu je sa svih strana fasovao zbog sadržaja sastanka sa šatorašima – tri dana prije sastanka. Kakve li su to bile predrasude s moje strane, kakvi apriorizmi – ružim prije nego se i dogodi? Ma stvar je samo u tome da je već sama činjenica dobrovoljnog prihvaćanja Paradigme (to je ovo točenje do 3 deca, uopće uzimanje nektara u ruke, kao kvalitativni prijestup), do te mjere za zgražanje da za znatno veće praktički nema ni prostora, te određeno povećanje doze (kvantitativno) ne predstavlja bitnu razliku. Vrlo je glupo tek zbog toga ostati zgrožen. Zar smo princeze i precioze koje će na užasnuto čepljenje ušiju natjerati nečija upotreba prostih izraza i ne baš diplomatskog rječnika? Ne, bitna svinjarija Milanovićevog ekscesa sadržana je isključivo u besramnom dodvoravanju desnom mentalnom obzoru i šurovanja s njime – a to sve je prastara stvar.

6.

Naprosto matematika, brojevi, kuc kuc po kalkulatoru. Ali da se ne bi prevario u računu? Logično pitanje: a što je s osipanjem lijevih birača? Nije li to mjesto greške u matematici: pretjeraš li s desničarenjem, poslat će te sad dovraga lijep dio ovih 20% koji su ti matično biračko tijelo?

Ivica Đikić je eksplicirao nedavno aktualni moment te vječite izborne taktike. ”U SDP-u su svjesni da će Milanovićevo svjetonazorsko odmicanje od ljevice izazvati negodovanje među dijelom njihovih (potencijalnih) glasača, ali misle da to neće imati ozbiljnijeg utjecaja na izborne rezultate”…. Kako to? Prate druge opcije i vide da nema ama baš nijedne druge kojoj bi netko lijev mogao dati glas. ”Elem, potencijalni birači SDP-a kojima se ne sviđa Milanovićevo svjetonazorsko skretanje udesno imat će, u najvećoj mjeri, izbor između apstiniranja i glasanja za Narodnu koaliciju uz prigodno začepljen nos. A opet, u SDP-u vjeruju da je šestomjesečna vladavina HDZ-a i Mosta bila toliko jeziva, naročito u područjima kulture i medija, da ni oni što s najvećom mrzovoljom gledaju na Milanovićevo patriotsko flertovanje neće ostati ravnodušni spram mogućnosti da se ponovi onakav politički i društveni kaos.”

Aha, klasično ”glasanje protiv”, izbor ”manjeg zla”. A SDP se upravo na to svjesno i oslanja, do razine računjanja s time u pripremi izborne taktike. Niti ovo nije novost. Po uvijek istom obrascu: što su trogloditi u državi barbarskiji, glasniji i strašniji – to je više političke konjunkture u SDP-ovoj taktici da bude biran i općenito stječe politički kapital po liniji ”manjeg zla”. Čista je logika te taktike htjeti onda bal vampira čim radikalniji i izraženiji. Sjetimo se, recimo, posljednjih predsjedničkih izbora: kad se varaždinska mladež HDZ-a brukala preglupom tiradom u kojoj je Josipovića zvala Yusipovićem i orjunašem – tko se pobrinuo da to rastrubi? Varaždinski SDP. U odsustvu nekog pokrića kojim bi mogao privući ”lijevo obojene” glasače, SDP-ovcima preostaje pokušati ih mobilizirati ukazivanjem na strahotu alternative: kako je, svemu tome unatoč, ona druga opcija još gora; to je uvijek glavna karta na koju igraju, plašeći nas scenarijem ponovnog zajahivanja na vlast osuđene zločinačke organizacije i tupog kanibalizma u rangu varaždinskog jugenda.

Ne razabiremo li u ovome određenju unutarnju kontradikciju u logici biranja manjeg zla? Kad to manje zlo skuži kako mu baš paše da veće zlo bude čim veće, ono će rado i činiti što može da mu još i pripomogne u rastu u zlu. (Radi se o pristupu u kojem su napokon i hvatani, o čemu sam i pisao ranije ove godine, kada su se izlanuli kako im odgovara da Hasanbegović ostaje ministar kulture i namjerno neće prstom mrdnuti da bude opozvan.) Paradoks za razmisliti: što nam vrijedi da biramo manje da bismo se oslobodili većeg, ako baš time neizravno veće činimo još većim i težim, natovarujući si ga još gorim teretom na vrat? Zvuči kao kontraproduktivno.

7.

SDP-ov pristup računjanja s glasačima za manje zlo – zastrašenih mogućnošću da na vlast ponovo zasjednu već potpuno neprihvatljivi divljaci, tj. hrvatska desnica – integrira u sebi i cinizam uzimanja birača ljevice zdravo za gotovo, iskorištavanjem pretpostavke o ucijenjenosti. Poručeno nam je od strane Milanovića i kompanije: boli nas đon da vi čujete i vidite od nas ono što biste željeli. Za vas nam je dosta to kakav je HDZ i da mi nismo baš takvi. Pokušat ćemo ušićariti ponešto po drugim stranama, a vi ionako nećete imati koga drugoga zaokružiti i drhtat ćete od povratka barbara.

Postavlja se pitanje: zašto bih ja onda trebao glasati za nekoga kome nije nimalo stalo da mi sam da razlog za to?

Zato što stvarno i drhtim? Recimo da mi se na to može odgovoriti kako ne glasam nekome nego sebi – i da dišpet i uvrijeđenost zbog biračke prezrenosti u značaju (jer su brojke na drugoj, desnoj strani) nisu odgovarajuća optika za pristupiti. To je stvar u kojoj prije svega valja biti racionalan, a racionalan razlog (tvrdili bi neki) svejedno postoji: taj da nam ne zasjedne netko kao HDZ. Ne zato što te Milanović uvjerio da zaslužuje, pa radi njega, nego zato što ti je samome stalo da ne gledaš ponovo Vasu i Hasu u njihovom zulumu.

Milanovićevo kvantitativno zaoštrenje retorike, od 0,3 do pune litre, zaoštrilo je ionako latentne dileme lijevih glasača te ih napregnulo do bezmalo nervoze i izluđenosti – a također i različita gledanja na stvar među njima. Argument o svejedno racionalnosti glasanja za manje zlo zbog intrinzičnog interesa svakoga od nas da ne trpimo opet HDZ pretvorio se u masovna postrojavanja unutar lijeve populacije, objašnjavanja zašto nam je dužnost ne dopustiti povratak onih, pozivanja na red, pa čak i prozivki za građansku neodgovornost u slučaju najava o oglušivanju. Samo to i slušam posljednjih dana: neka mi koji ne znamo za koga bismo glasali brzo doznamo jer će nam biti skrojeno nešto slično onome od zadnjih 8 mjeseci; napadanje Milanovića i neglasanje za SDP je glasanje za HDZ; ako ne mrdneš prstom da spriječiš HDZ u osvajanju vlasti, pomažeš im; bivanje građaninom nosi odgovornost za odlučivanje o tome koga ćeš delegirati da donosi odluke u tvoje ime, odgovornost da se bira ono što se smatra najboljim od ponuđenog, što znači da apstinencija nije odgovorna opcija; itd.

Pridružuju se novinski pamfleti s istom klasom jeftinih prozivki (Ponoš, undercover Butković, itd.), a taman je jučer osvanuo i jedan kolektivni borbeni zdrug koji je još najreprezentativnije oličenje takvog pamfletizma. Neizlazak na izbore da se glasa protiv HDZ-a glasanjem za SDP naziva se ”biračkom neodgovornošću” i čak ”zastranjivanjem” (majke ti mile!); kritičnost i racionalnost odlučivanja, kao osobine koje si lijevi birači utvaraju, izjednačuju se s ”pojavljivanjem pred biračkim kutijama”; sve koji to ne čine naziva se ”razmaženima”, ”raspuštenima”, ”nediscipliniranima”, šmizlama koje ”nemaju zadatak i ne drže do discipline”; njihovu odluku o apstinenciji bagatelizira se kao nezadovoljnost time što im politika nije riješila sve što su si zamislili da je trebala, zatim rezignaciju što ”njihovi potencijalni politički odabranici po jednom, dva ili možda i pet pitanja imaju drugačije mišljenje” ili ”smatranje da je jednako zlo glasati za SDP i HDZ”. Senzacija nemanja za koga glasati diskvalificira se kao ”jamranje” i ”fundamentalno neshvaćanje političkog sustava”, a demokratsko pravo svakog glasača da ne zaokruži nikoga tko mu nije prihvatljiv stavlja se u ovisnost o potrebi da glasač sam ulazi u svojstvo političkog kandidata.

Ali još najzabavnija je izjava kojom se, kao kontraprimjer, ističe vojna discipliniranost glasača desnice, s isticanjem kako dosta od te motiviranosti proizlazi iz ”netrpeljivosti prema kandidatima suprotne strane”, te većina njih – još jednom, birača desnice – neće požuriti na izborno mjesto ”zbog toga što im se sviđa njihov kandidat, već zbog toga što im se ne sviđa protukandidat”. No, cijela ta argumentacija o kritičkom, racionalnom, odgovornom i sve tako dalje karakteru biranja manjeg zla – u ime rušenja desnice – počiva na premisi bivanja bitno različitim od te desnice, što tek i unosi element značaja ishoda, na konto kojega se onda proziva ”zastranjele”. Ali prozivačima svejedno nekako uspijeva promaći da – cirkularno izvođenje – svoj prigovor ispucavaju zbog izostanka upravo istog onoga nuždom borbe protiv čega uopće i legitimiraju prigovor.

Nije to sve od logičke neodrživosti ove linije ucjenjivačkog moralizma odgovornosti, gotovo atmosfere talačke krize. Realno, to je etički bullshit. Izrečeno na taj način. Jer, jasno, svi moralizmi oko toga da sam dužan za SDP imaju smisla jedino ako sam ja SDP-u bitan. Ako mi je, međutim, ne može jasnije pokazano da mu nisam bitan i nije spreman ništa učiniti da dobije moj glas, ako se prvi Milanović ponaša kao da mu puca prsluk za to što bi lijevo biračko tijelo trebalo, kakav je onda legitimitet stavljanja pod nos samom tom biračkom tijelu što bi ono obavezno trebalo? Ako je Milanovićeva loša politika (o čemu se slažu i prozivači) rezultirala izbornim porazom – njima neće biti kriv Milanović (kojeg nije bilo briga da mi da razlog da ga zaokružim), nego ću im biti kriv ja? Veselog li izvrtanja. Ako se već želi ispostaviti prigovor zbog nemotiviranosti, onda ga se jedino može poslati na Milanovićevu adresu, ne na moju. Ali oni evo šalju na moju! I to im je taj kratki spoj.

Postrojavanje je lako odbaciti – sam koncept odgovornosti apstinenata je apsurdan. No, ostaje otvoreno pitanje racionalnosti izbora van pitanja odgovornosti. Ja ništa dužan nisam i ne mogu biti – ali bi li mi i ne dužnom svejedno možda bilo uputnije dati taj glas SDP-u? Jedina odgovornost za Milanovićevu izbornu sudbinu je na Milanovićevoj izbornoj taktici – ali nju ja ne mogu kontrolirati. Kontrolu imam jedino nad vlastitim glasom.

Pa haj’mo, razmotrimo onda koliko je racionalnosti u ideji.

8.

Rezon manjeg zla iznosi dva glavna argumenta:

1. Nije istina da su HDZ i SDP isto, da nema bitne razlike. A neglasanje za SDP je glas za HDZ.
2.Pogrešno je kretati od očekivanja da bi trebala postojati neka idealna stranka. Izbori u parlamentarnim demokracijama su uvijek, po definiciji, glasanje za manje zlo, tek biranje između nekoliko nesavršenih varijanti. Inzistiranje na dovoljno idealnoj opciji da bi se dovuklo do izbornog mjesta stoga je bespredmetno i naivno.

Da se vratimo na Ivančićev definicijski odlomak o naravi konstelacije: ta već i u njemu se rekognizira da se ne radi o istome. Bočica od 0,3 i cijela litrenka nekog otrova nikako ne mogu biti isto, pošto postoji kvantitativna razlika doze, pri čemu jedno stoji u relaciji spram drugoga kao 30% cjeline. Svi polazimo od te iste premise – da HDZ i SDP nipošto nisu isto – i nitko je ne dovodi u pitanje, ni Ivančić dok to gore piše, ni oni koji nalaze da treba glasati za manje zlo, ni ja i drugi koji mislimo da ne treba.

Pa kakva onda može biti racionalnost neodlučivanja na tu manje lošu varijantu? Uistinu, nema je… dok god kao relevantan opseg promatramo naredne 4 godine – što, istinabog, i jest ono za što nominalno biramo (ili ne biramo). Kad cijelu jednadžbu svedemo na opseg kratkoročnog izbornog ciklusa, na pitanje bolje opcije za sljedeće 4 političke godine, nema se o čemu razmišljati. Začepivši nos, prvi bih glasao za SDP, kao najbolje od ponuđenog ili preferenciju pred gorim HDZ-om, nazovimo to kako nam drago.

Proizlazi li što iz ovoga zadnjega što rekoh? Kome je sinulo, sinulo mu je da to implicira kako mi zapravo ne predstavlja nikakav problem načelne vrste glasati za neidealnu opciju, neku ne potpuno odgovarajuću mojim stavovima i kriterijima. SDP to ni izdaleka nije, ali bih ga mirne duše zaokružio. Kada bi u igri bile jedino naredne 4 godine – te kada bi se svo pitanje neidealnosti svodilo na određeno odstupanje od mog ukusa.

Nije eliminacijski problem čak ni u mjeri u kojoj SDP tu odstupa (prilično), problem je samo u konkretnom načinu na koji odstupa. Ne u samoj načelnoj činjenici da vodi loše politike (dok god su manje loše od jedine alternative), nego jedino u konkretnom karakteru tih loših politika. Eliminacijski je problem – da vas više ne mučim – u tome što prema apsolutnom najvažnijem kriteriju hrvatske politike SDP nije isti kao HDZ jedino kvantitativno, ne i kvalitativno. Pitanjem doze, ne i kemijskog sastava tekućine. Apsolutno najvažniji kriterij hrvatske politike je, naime, pitanje odnosa prema tuđmanističkom naslijeđu Paradigme. A puko kvantitativnim razlikovanjem u tome SDP Paradigmu prihvaća, uspostavljajući time Konsenzus na bazi nje – kojega u suprotnom ne bi moglo biti.

Ne radi se o tome da preko tako nečega već ne mogu prijeći (želucem – jer pustimo sad i želudac), nego što pri tako nečemu rezon manjeg zla gubi svoju osnovnu logiku. Ako je izbor sveden na dvije opcije, a to su oriđiđi HDZ i druga koja nije tek neidealno manje zlo, nego je to upravo na način da predstavlja kolaborantski light-HDZ, ova logika naprosto prelazi u apsurd. Jer tu se ne radi samo o eto tako izoliranom nebivanju idealnima i pasivnom propuštanju da se išta učini, već o aktivnom suučesništvu. Uistinu, otkud nama danas primjerice vjeronauk u školama i spomenik ustašama nasred Splita? Treba dublje razmisliti o činjenici da to nije maslo samo hadezeovštine. Dužni smo glasati za onoga tko drži lopovske lopovu zato da bi se osujetilo da nam zasjedne sam taj lopov? Zbilja?

Reći ću i više: na dugoročnom planu stvar ne samo da gubi svaku racionalnost, pa ostajući u neutralnom, nego glasati za SDP donosi još pogubniji efekt i od glasanja za samog crnog vraga HDZ. Obrazložit ću to još malo.

9.

Činjenica je da živimo u postpolitičkom totalitarizmu Domovine – s obaveznim tonom nacionalističke nabožnosti – koji em generira idejno začepljenje zemlje, em predstavlja glavni nosivi stup kriminalne hobotnice. Bez imalo pretjerivanja: zborna pjesma Paradigme-Konsenzusa-Pomirdbe – to je ultimativna rak-rana čitave povijesti ove sirote zemljice. U tome se napreglo pitanje svih pitanja hrvatske politike i društva. Treba se nekako osloboditi ulovljenosti u stisak sakrosanktne Paradigme. (To se još kaže: detuđmanizirati.)

Je li u detuđmanizacijske svrhe efikasnije glasati ili ne za SDP? Oni koji glasaju za glasanje vode se na prvi pogled samorazumljivom logikom: no, pa SDP je dosta manje tuđmanistički od oriđiđi HDZ-a. I sam se priklanjajući točenju, ipak nam taj otrov toči Dozirano.

Što glasačima za glasanje redovito promiče u njihovim prozivkama na bazi pretpostavljene superiorne racionalnosti glasanja? Puna pozicija apstinenata ne polazi od sporenja redoslijeda malignosti – to je bitno razumjeti. Ja ne kažem: SDP je isti ili gori od HDZ-a, SDP toči u litrenki jednako kao i HDZ ili da bi mi bilo svejedno tko je na vlasti. Ono što kažem: pravo pitanje uopće nije usporedba dvije velike stranke.

Koji je smisao deklamacija o tome kako je svaka nepogoda koja bi nas mogla zadesiti sa SDP-om bolja od ciklone zvane HDZ – ukoliko razumijemo da ništa drugo nego nepogoda zvana SDP i je ono što od HDZ-a čini neprolaznu ciklonu?

HDZ nedvojbeno jest gori tumor od SDP-a, ali razlika je kudikamo manja nego ona između HDZ-a i imponderabilije koja je tu pravi i najveći karcinom (s uvijek novim i novim metastazama): sinergija obje velike stranke u pozicijsko-opozicijskom jedinstvu vjerske doktrine, koje joj osigurava nesmetan protok. A za održanje te sinergije, tj. Konsenzusa, uloga SDP-a je debelo presudnija – kao stranke koja ne stoji u izvorištu Paradigme (i stoga u vječitom položaju druge velike stranke). Da bi politički život bio barem minimalnog zdravlja, ključno je – i od značaja koji nije moguće prenaglasiti – da druga stranka bude takvog karaktera da ne prihvaća Paradigmu prve stranke. Ma koliko HDZ pumpao svoj tuđmanizam, kada bi bio oponiran kontrapolitikom iz drugačije paradigme, jednostavno se ne bi radilo o Konsenzusu, a onda ni o postpolitičkom totalitarizmu.

Izvod je jasan: od varijante u kojoj prekosutra pobjeđuje ovakav SDP, tisuću puta bi mi bila draža ona u kojoj se na vlast uspinje ma i najgori HDZ, taman isti ovakav kakav smo netom prebrodili, ali da s druge strane stoji glavna opozicijska stranka koja je u potpunosti detuđmanizirana. Jer to bi bilo dovoljno za lomljenje Konsenzusa, kao kvantni skok ozdravljenja. U svakom slučaju bolje od nastavka s Konsenzusom samo zato da bi se pisalo kako je na vlasti eto SDP a ne HDZ – pa smo sretni što nam aerodrome po Franji nazivaju i ministre obrazovanja na briefing kod Bozanića šalju ovi, a ne oni.

10.

Urodi li barem plodom SDP-ova izborna taktika lovljenja desnih koje neće uloviti (jer im kao zamjenski HDZ nikada neće biti miliji od prave stvari, i osim toga im vjera brani da glasaju za ”komuniste”), uz antagoniziranje vlastite izborne baze?

Nikad, naravno! U četvrt vijeka tri četvrt vremena je vladao HDZ, a ovo dvaput kad su morali sići s vlasti je bilo kad su baš zaglibili ravno do najdonjeg dna (prvi puta kada je koincidiralo Tuđmanovo umiranje i raspadanje po šavovima kriminalne hobotnice 90-ih same od sebe, a drugi puta kad je Sanader s neba pa u rebra dao ostavku, a čitav HDZ bio uhvaćen s prstima u pekmezu i osuđen kao zločinačka organizacija) – pa se glasalo plebiscitarno protiv. Poanta: niti tada im nije SDP uzeo vlast, nego su je sami ispustili. Bez puno problema bi se moglo braniti tezu da SDP nikad nije osvojio izbore. Tom svojom genijalnom taktikom. Očito ne pali. Pa normalno da neće paliti!

I SDP-ov ratni štab svejedno nije u stanju izvući nikakvu pouku iz ove mizerije svog skora? (Dok je recimo Mesić, s premoćnom, odzvanjajućom uvjerljivošću, izravno izabran dva puta uz maksimum zagovora oštre i dosljedne detuđmanizacije – naživo proturječući SDP-ovoj debilnoj formulici – u istoj toj zemlji koja se dominantno desno prebrojava. Ali treba imati malo karizme, a ne biti punjena ptica, i treba shvaćati da je recept uspjeha mobilizirati sve kojima je dosta terora Paradigme (a nije nas malo, i onkraj 20% lijevo deklariranih). Tako se postiže dobra izlaznost – čim nije ponuđena jedino bezizlaznost.)

Ali to nam se svima obija o glavu, a ne samo njima. Ovakav SDP, vođen svojim kunktatorstvom, kao prvo nikada ne dobiva izbore, kao drugo poslovično su pritom slaba i nikakva opozicija (jer moraju ostati na liniji bazne doktrine), puštajući HDZ-u da radi što hoće, da se razmaše i osili, pa smo osuđeni vječito stenjati pod njime.

Zatim, kada im vlast i padne u ruke – dok je točno da sami ne prakticiraju ništa slično (para) hadezeovskom barbarstvu – svejedno bivaju ultrapopustljivi prema svakom od tih očitovanja barbarstva (nema jasnijeg znaka od dopuštanja šatorašima da ih toliko dugo rade budalama). I opet: jer moraju ostajati na liniji Paradigme, ne smiju oštro po zakonu, kao recimo Mesić što si je smio dozvoliti šupirati povampirene generale u penziju. Jok, ”odlučno možda” svih naših račana u legendu je prešlo upravo iz odnosa prema svemu što je tuđmanistički karcinom. Nije im sila nasrtati na stare centre moći, hvala lijepo. Što rezultira općom ovjerom takvog stanja – kako na ideološkoj, tako i na najbanalnijoj razini stečenih položaja, gdje hobotnica nastavlja držati efektivnu dominaciju po svim tijelima i ustanovama, od ustavnog suda naniže, čak i u rijetkim godinama kada je nominalno u opoziciji.

Tko je pratio, sjetit će se kakvo je to razočaranje bilo i kakav propust kad se shvatilo da trećesiječanjska koalicija nema ni najmanje namjere napraviti reviziju pretvorbe i privatizacije, ni ama baš nikakvu volju za demontažom tekovina tuđmanizma. Odmah se prionulo izglasavanju grubo revizionističke Deklaracije o Domovinskom ratu, što dovoljno govori o sili Konsenzusa. Deceniju i pol kasnije Tuđman je već deceniju i pol mrtav, ali tuđmanizam je i dalje vrlo živahan, sve je gusto od monumentalnih ”festivala” klerofašizma, svega onoga čemu smo svjedočili s neokonzervativnom revolucijom i naročito zadnjom vladom. Pitam se, pitam – ima li kakve veze činjenica da je i danas tome tako s time što se novi liberalni establišment 2000. formirao baš takvim kakav jest, na bazi ”odlučnog možda” te proklinjanja ”ekstremista svih boja”, zdesna i slijeva, s posebnim pikom na ”lijeve ekstreme” (kao šifre za diskvalifikacijski označiti sve ono što bi sami trebali biti, a nisu)?

Ta epizoda nakon trećesiječanjskog prevrata je sve što je potrebno za shvatiti zašto je glas za SDP dugoročno glas za HDZ, kao i sav apsurd logike po kojoj nam treba dići ruku za SDP iz nedopuštanja da se ponovi ovo što smo imali. Svakako, 2000-03 nije bilo sasvim isto kao da je opet zasjeo HDZ, ali zbog sudioničkog karaktera račanizma odmah smo ’03 opet imali HDZ i još jednom ostali bez gaća. Da, 2011-15 nije bilo sasvim isto kao da smo tih godina nastavili imati oriđiđi HDZ, ali ne zbog nečega drugoga, nego baš zbog sudioničkog karaktera Milanovićevih godina smo 2016. ponovo imali HDZ, gori nego ikad. Kako je uopće moglo doći do toga da nam Karamarko i Vaso zasjednu na šiju? Pa samo zato što se nakon knockdowna u kojem su se ovi našli nakon Sanadera nije našao nitko da proglasi obustavu Paradigme i zatuče ih knockoutom do kraja, nego je nastavljeno po starom Konsenzusu i time već mrtvom HDZ-u udahnut novi život. Tko je onda više suodgovoran za Karamarka? Ja koji nisam glasao za SDP 2011. ili onaj tko je? I sada je HDZ dospio u knockdown, a jedino samoprijegor poštenog parahadezeovca Milanovića na “demonopolizaciji domoljublja“ može eventualno dovesti do toga da mu vlast ispadne iz ruku. Ali i ako se to ne dogodi, svejedno će svojom politikom udahnuti političkim mrtvacima oživljenje i naskoro ćemo opet imati najcrnji HDZ za vratom, kao u hororima.

Da bi se prekinulo s tim ludim krugom, da bi se zbacilo s grbače hard-HDZ, potrebno je prvo eliminirati light verziju koja mu je simbiotska proteza – i čini njegovu kontinuiranu dominaciju mogućom, a onda još i žilavom i neuništivom, karcinom dovodeći do metastatskog stupnja – bilo tako da se SDP kao samozvani ”lider ljevice” preobrazi u detuđmaniziranu stranku ili da napravi mjesto za neku drugu koja će to biti.

Svaki glas za SDP kakav je danas samo je ohrabrivanje nastavljanja po starom i time dodavanje svoje hrpice tjelesini Paradigme-Konsenzusa-Pomirdbe, da bude još malo nesrušivija. I valjda bi mi sad povratnom logikom prozivki trebalo pozvati na red i odgovornost sve one koji nam misle glasanjem za SDP nastaviti tovariti hasanbegoviće?