LUTKA KOJA DIŠE

Kristina Rogić
Kiša lupka o prozore moje
Pleše po njima…
Noć… još jedna noć… bez nas
Samo prsti tvoji ožive lutku ovu,
kao magijom život udahne tvoj mi glas
Drugima mrtva; ledena, umjetna, kamena
Tebi žena; tebi koža, tebi usne, tebi koljena
Čekam da ti dođem u kožu; na kožu, pod kožu
Da ispišem svoje ime na tvoja ramena…
Kad bar bi  te ova kiša dovela…
Kad tebe sam pronašla, sebe sam izgubila;
kad tebe sam upoznala,sebe sam prepoznala
Još je svaka moja noć tvoja
Iako ti nikad u rukama nisam alabasternim sjajem sjajila
Iako nijedna nas nije noć rukama svojim od svitanja zaštitila, udaljila…
Čuješ li..?
Nikome nisam ona koja tebi bih bila
Nikoga ljubila ne bi sem što tebe bih ljubila
Predala ti kožu, dušu, snove, koljena, ruke
Drugima sam lutka, ne mičem se, ne dišem,
s drugima ne osjećam kišu, ni sunce…
Tebi bila bih krv, znoj, suze, duša,tijelo, srce…
Umjesto hladnoće toplina, ledena stijena, meka ramena, topla koljena
Žena
Kad bi barem došao, moji te snovi prizivaju…
Moje te ruke, moja te kosa,
kad ju vjetar raznosi, doziva,
moja te ramena dozivaju…
dođi…