Mirko Popović
odlažem sjenke
čiji glasi još su
šapat zvijezda
niz put bijeli na kom je
pružala ruke
kad u jutra joj s brijega
donosih jagode
rumene kao njeni obrazi
što sa nepunih četrnaest
bubrili su kao bosonogo ljeto
u rosi mladih trava
skriveno
sa šesnaest je plakala
kao proljetna kiša
u sjenama večernjih naranči
drhtala pred izmaštanim
duhovima i zarivala zube
u nove
sudbonosne bajke
u osamnaestoj srce je spakirala
anđeoskim strijelama prostrijeljeno
glasajući se poput neotkucanih sat
i otišla
objasnite
usplahirenih jelena bijeg
i njenih dojki puna ogledala
našeg djetinjstva
pretvaram se u sjenku koja čita
razglednicu iz philadelphie
i sluša
kako zore njene godine
kao nekoć miris jagoda
koje u jutra joj s brijega donosih
rumene kao suton
koji sluti na snjegove
što padali su na naša lica
i ne brišem te otiske na kraju dana
sebe smještam u albume
gdje igraju se nesvršeni glagoli