Mirko Popović
Zato što je mrmor lišća
nedokučiv, zato joj
na dlanovima
iza noćnog zastora
mjesec gori
Čujem joj trenut nijemosti
pred tom slikom od srebra
pred obnaženim jahačima
pred rastvorenim
mrmorom krvi
Vidim joj misli
potokom protječu
niz vlažne trave
bezumno
kao vihor, voda i vatra
nenapojenog uzdaha