tekst: Slavica Jurčić
“Velečasni, netko je u crkvi i pjeva!” rekla je uplašeno časna sestra.
Mlada žena je kleknula pred oltar i gledala u raspelo. Njen glas zvučao je tužno, ali ipak je pjevala.
Sjetila se ona svoga muža koji ju je u dvije godine braka svaki dan tukao. Roditelji i braća nisu je htjeli primiti k sebi i jedini mir je nalazila u crkvi.
Suze su joj se slijevale niz lice i pekle su je rane od udaraca koje je često dobivala od njega. Najviše ju je tukao po glavi i trbuhu.
Pogledala je svoj trbuh i rukom je prešla preko njega. Sjetila se svoga anđela kojega je izgubila.
„Zašto je to tako moralo biti?“ pitala se ona i sjetila se kako je sve počelo.
Njen brat je s konjima išao u šumu i izvozio drva. Mladić iz susjednog sela mu je pomagao.
Svaki dan su dolazili na ručak k njima i dvoje mladih se zaljubilo. Ubrzo su se i vjenčali. U miraz je djevojka dobila kravicu.
Živjeli su s njegovom majkom i dvije njegove sestre koje ju uopće nisu željele prihvatiti.
Sirotinja su bili, a ona iz dobre kuće, lijepa i zdrava , no njima nije bila po volji.
Već prvog tjedna osjetila je zlu narav svoga muža koji ju je, čim bi vratio kući, istukao i istjerao van na kišu. Mislila je ona kako mu udovoljiti, ali on je uvijek našao način da ju ponizi i
nagrdi.
Tolike batine, a ona trudna! Mislila je jadna da će se on s vremenom promijeniti, a on je bivao još gori.
Njen dječak se rodio u zimsko jutro. Nije živio ni dva sata. Umro je nakon dugog i teškog poroda.
Slomljena i bijedna pokušala je otići k svojim roditeljima koji su ju primili, ali nakon večere su joj rekli da ode svome mužu i da se njima ne vraća.
Njeno srce je lupalo, u ušima je zvonilo, nije više znala kuda da ode i kamo da se skloni.
Nigdje nije bila dobrodošla. Samo jedno mjesto ju je moglo utješiti i to je bila crkva.
Netko ju je dozivao. Nije mogla odgovoriti, bila je nemoćna.
Svećenik je vidio da je ona izmučena i da joj treba pomoć. Poslao je po doktora i pozvao njenoga muža.
Doktor je bio šokiran izgledom ove žene koja je bila u teškom psihičkom i fizičkom stanju.
Muž je poručio da ju ne treba i ona je spremljena u bolnicu.
Zvala se Tonka. Nikada više nije izašla iz bolnice. Zapravo, izašla je kada je umrla u svojoj 86. godini života.
Kada su je posjetili nakon mnogo godina u ustanovi za duševne bolesnike, ona ih nije željela pogledati.
Nitko ju nije želio i nije htio pomoći i ona se na kraju predala svojoj sudbini.
Njen život bi bio ljepši da je obitelj, mislim na roditelje, braću i sestre, stala uz nju i branila ju od zlostavljača.
Ali, sredina u kojoj je živjela i nedostatak ljudskosti mladu ženu su odveli u ludilo.
A ona nije željela ništa više osim ljubavi, razumijevanja i poštovanja, a to na ovom svijetu nije našla.