KAMO OBLACI PUTUJU

piše: Vinko Pavić
Poslije kišne večeri ljetna bi jutra osvanula svježa i prohladna. Mirisna. Prepuna boja i života.

Obzorje se iznad lažetinih kuća modri i cakli od čistoće. Vidiš svako grabovo stablo, svaki grm, svaki listak, pticu na vrhu grane kako raširenih krila hvata prve sunčeve zrake i sprema se da poleti. Tek  pokoji zakašnjeli oblačak prođe ovom čistom nebeskoplavom modrinom nestajući iza tamnozelenih vrhova Mračaja.

Uživao sam gledati čudne likove koje su, ploveći i valjajući se nebeskim prostranstvima,  stvarali ovi oblaci sustižući jedan drugoga. Kao da su se igrali, prevrtali, požurivali. Grlili se i stapali u jedan, pa opet dijelili.

-Kamo  oblaci putuju?

I ja bih, tako, s njima otplovio glave uronjene u čistu svježu bjelinu. Na ovim bijelim nebeskim lađama često su plovili i moji snovi. Plovili u nedokučive predjele i tajanstvene daljine  koje su za krhka šestogodišnjeg dječarca počinjale već tu ponad strmih obronaka i oštrih kukova visokog Mračaja. Toga tajanstvenoga kamenog diva koji se osorno i nadmeno nadvio nad ričičkom dolinom kao da je želi samo za sebe, privući k sebi, zagrliti je.

Sav moj svijet bio je okružen ovim liticama. Crvenin i bilin kukovima. I kad me ćaća prvi put poveo sa sobom u Cistu na pazar nisam mogao odgonetnuti gdje počinje, a gdje  završava onaj krivudavi puteljak koji mi se urezao u pamćenje dok sam ga pogledom pratio s visoke trešnje ispred kuće. Mislima sam odlazio sa svoje trešnje, daleko preko ovih brda. Naši bi rekli; –priko granice. -Tamo me čekao neki drugi, tajanstven i mističan  svijet. Uvlačio se u dječačke snove, rastao i bujao do neslućenih visina, a onda, nestajao u meni baš onako kako to dijete zaželi. Samo je dječačka mašta imala  neograničenu moć  stvaranja takvih svjetova.

A sada sam s ćaćom, u samo praskozorje ljetnog dana, hodao ovim puteljkom ispresjecan bušljima i razrovan potocima koji su ga rušili, pomicali i nanovo stvarali. Više trčkarao, teško prateći ćaćine dugačke i sigurne korake. I tako se pred nama svakim korakom otvarali novi i novi putevi. I nikad im kraja.

Sve češće sam se osvrtao natrag prema kući i svojoj trešnji, kao da ih ostavljam zauvijek. I što su ostajale  dalje iza nas u moju se djetinju dušu sve jače uvlačila tjeskoba i nemir. Suze su vlažile širom otvorene oči. Tek kad bi me ćaća zaštitnički prigrlio, uzeo za ruku i poveo, u dušu bi se vratio onaj spokoj i mir koji me je održavao na nogama.

I što smo dalje odmicali sve mi je postajalo neobično, daleko i strano. Ni kamenje na putu nije bilo ko moje kamenje. Bilo nekako tvrđe i oštrije. Bolo me kroz tanke potplate kožnih sandalica. Uvlačilo se pod tabane, žuljalo. A trava britka i oštra, šibala gole dječje nožice izazivajući nelagodu i trnce. Za čas bi me ćaća snažno podigao i sa mnom na vratu i zobnicom o ramenu pentrao se uz brdo. Sunce je već bilo izvirilo iza Volijaka, a mi dobro poodmakli, na pogled prvih  studenačkih kuća.

Sjeli smo na oveći kamen, a ćaća iz zobnice izvadio nekoliko oraha. Tukao ih kamenom, čistio i meni nutkao. Dok bih pojeo jedan, on je već  drugoga prinosio mojim ustima. Ja jeo orahe, a ćaća komadić slanine i kruha. Potegao gutljaj ili dva rakije iz male staklene bočice koju mu je mater pripremila prije puta.

Odmarali smo na kamenu leđima okrenuti jedan drugomu. Ćaća je gledao put Studenaca, a ja Zavelim, Sridnje brdo i Volijak. Daleko iza Volijaka nazirali se obrisi hercegovačkih planina.

Tražio sam pogledom sva ona mistična mjesta iz didovih priča. -Vilinske dvore, hajduke, kamišare, divojarce, jame, jaruge, napuštene kuće iz kojih noću izlaze vukodlaci valjajući se šumom u ovčjim mišinama ili primetnuti u mačke, ovnove ili kakve druge noćne spodobe. -Tražio sva čudesa ovoga svita koja su dolazila sa Zavelima. Tražio i buru. Gledao raskolačenih očiju iz koje će rivine izaći i udariti na Ričice. Stariji su kazivali da bura dolazi sa Zavelima. Nigdje ni bure, ni vila, ni mišina, ni divojaraca. Kazivali lovci: –Zavelimski divojarci veliki! zamalo ko naši volovi! rogovi im ko ručke plugova, a u nekih ko raširene ljudske ruke! orat se s njima može!

Kod prvih studenačkih kuća počeli sretati ljude. Ćaća ih pozdravljao i oni njega. Nekima pružao ruku, a oni odzdravljali. Za zdravlje se propitkivali, za rodbinu, za ljetinu; je li rodilo? Navraćali nas u kuću, na rakiju. Ćaća zahvaljivao i odbijao pravdajući se žurbom. Poneka bi me žena pomilovala po glavi, a ja se stidljivo skrivao iza njegovih leđa čvrsto se držeći za jaketu. Netko bi se  zagledao  u cvit iznad moga čela. Mali čuperak kose kojeg sam nosio od rođenja i koji je uvijek stršao.  Zadirkivali me stariji zbog njeg, da me, kad sam se rodio krava zalizala. Bio sam  nesretan zbog toga.

Sad smo već bili na prohodnu široku putu koji je vijugao između visokih borovih stabala i kamenih zidova koje su ljudi, teško, godinama zidali. Kola su njime prolazila. Mi smo u žurbi presjecali ovu krivudavu makadamsku ljudsku muku prelazeći i pentrajući se preko zidova. Bio sam već umoran.

Oglasilo se i crkveno zvono, jednolično udarajući klatnom u pravilnim ritmovima. Iščuđavao sam se, u sebi dakako, ovakvu zvonjenju. Htio sam se prikrstiti. Nije zvonilo Podne ni Zdravomarijo. Naše je veliko zvono ljepše i jače zvonilo. Milina ga bilo slušati. Čulo se do Crnovra!

Kad mi je ćaća s omanjeg brežuljka rukom  pokazao Cistu, ostao sam ravnodušan i bez očekivanog ushita. Manje zbog umora, a više zbog pogleda koji je u meni u trenu razbio onu mitsku sliku čudnih i nedokučivih daljina i svjetova. Sve je bilo obično. Nigdje staraca s brkovima koje mogu vezati iza glave. Nigdje ovnova koje i čovik more ujašiti, nigdje volova velikih ko konji, nigdje konja ko kuća.

Mnoštvo se natiskalo  u jedan dolac ograđen dračom i kocima. I ljudi i stoka. Ljudi prolazili između stoke, pogledavali, pregledavali, mjerkali, pleskali po sapima, kopite gledali, zube brojili. Godine procjenjivali. Pljuvali u dlanove, rukovali se. Za cinu se pogađali. Jedni hvalili, a drugi kudili. Rzali i njištali konji. Svinje skičale. Krave i volovi rikali, janjci blejali u stadu, tražili majku, tražili sisu. -Mirisali pečeni janjci s ražnja! Vrane i svrake graktale iznad glava, slijetale u guste krošnje orasa i divljih marona. Rzanje, rika i blejanje stoke mješali se sa žamorom dubokih muških glasova. Ganga se iz daljine orila. Slijepi guslar opjevavao junaštva hajduka Andrijice Šimića.

Sjedio sam na vrići,  na kamenu, u sjeni murve i gledao svu ovu zbrku i gužvu.

Na drugoj se strani Bijakova uzdigla visoko. Činila se blizu. Dodirnut je mogao. Njeni se kameni  vrhovi bjelili. Bljeskali na suncu. Bila veća od Mračaja i od Zavelima. Zatvorio sam oči, što od umora, što od želje da joj sjednem u krilo, provirim u dušu. U mističnu kamenu utrobu. Kažu: More je odma’ ispod Bijakove! 

Tonuo sam u san. Sav ovaj žamor, graja i pjesma postajali sve  tiši. Nestajali u daljini, a Bijakova mi, polako, raširenih ruku u susret dolazila. Nadmena, prkosna, tajanstvena, visoka. Umilnim djevojačkim glasom zazivala moje ime. Otplovio sam, začas, u svojoj dječjoj lađi od snova.

…Preda mnom se zapjenilo, duboko, modro  more!

Nedugo potom  moj  je otac  otišao zauvijek, a  život  pred  mene, bez uvijanja i milosti, podastro teške i dvojbene ispite koji su pritiskali, gušili, u očaj bacali.

-Otići ili ostati, okrenuti se, ili na sve samo rukom mahnuti?!

Na kraju je odgovor na ta pitanja, baš kao i na sva ostala, ponudio Svevišnji, a ja ostao pred zidom, zatečen, nesiguran, iznenađen, nespreman. Sam! Dakle –odlazak!

Život me grizao, kljucao, vitlao sa mnom o skrivene hridi, u ponore bacao, noge saplitao, dušu trovao.  Bio mi vuk i šarulja i kobac!

Onda sam se  počeo  osvrtati, postavljati  pitanja, tražiti odgovore.

I tada se pojavio On!

On čiji je cijeli ovozemaljski život obilježen Križem.  Sama muka, sama patnja, sama bol! Drača i krv!

A ljubav neizmjerna nadjačavala je svu muku, svu patnju, svu bol. Ljubav koja je progovarala krvavim ranama, oštrinom trnove krune i težinom Križa.

Odgovori su najednom postali smisleni, jasni, jedini logični.

I kad sam naučio tražiti od Njega odgovore, hoditi za Njim, slijediti Njegov put,  dvojbe i očajanje su nestali iz mog života.

I  Križ je postao lakši.

I nisam više bio sam.

Odjednom smo;  ja i On!

Kad srce, ma koliko veliko i otvoreno, pokatkad otvrdne i zakuca jednolično u ovim današnjim ispraznim mentalnim tvorevinama tzv. suvremenoga i naprednoga svijeta, pa mi se učini da se  negdje usput zagubilo, a da se ovim gradskim pločnicima vuče samo moje  tijelo, sjetim se svih svojih pitanja, dvojbi, strahova, očaja… Sjetim se Njegova Križa. Sjetim se Njegovih odgovora.

Bezbrižan i miran  pohrlim Ocu u zagrljaj!