LIJEČNIK ILI SVEĆENIK – PITANJE JE TAD

piše: Dražen Radman
”Kao što vidite, naša se župa ove godine pridružila najvećem broju župa u domovini, a koje imaju više umrlih, nego rođenih. Najopasnije je što je toliko ljudi umrlo bez sakramenata. Ljudi brzo trče k liječnicima. Oni ne mogu spasiti čovjeka. Najviše ljudi umire po bolnicama. Ako čovjeku pozli, najprije pozovite svećenika. Ako je Božji plan da čovjek preživi, stići će i do liječnika. Ako ga je Gospodin odlučio pozvati sebi, ni svi liječnici svijeta mu neće moći pomoći.”

Navedeni tekst je stajao na letku kojeg je župnik iz Volodera nedavno podijelio svojim župljanima, htijući podignuti njihovu vjerničku svijest o važnosti uloge svećenika i sakramenata u situaciji ozbiljno ugroženog fizičkog zdravlja.

Ova tema je, potencijalno, važna za svakog od nas. Mislim, daleko važnija od naše zaokupiranosti dnevno-političkim zbivanjima ili našim uobičajenim mukama. Kažem ‘potencijalno’ jer neki među nama kad dođe vrijeme, nažalost, neće imati ni minutu vremena za pozvati bilo liječnika, bilo oca, brata, svećenika. Zato je dobro na vrijeme imati stav, pa i sigurnost u pogledu ove ‘škakljive’ teme.

U ovom kratkom razmatranju ostat ću u okviru kršćanskog shvaćanja ‘posljednjih trenutaka’. Tekst se odnosi na ljude kojima je pitanje vjere i zagrobnog života važno. Namijenjen je i onima koji tragaju za odgovorima iz duhovne sfere, kao i onima koji ostavljaju barem malu mogućnost da Bog ipak postoji.

Da odmah kažem, u slučaju naglo ugroženog zdravlja, smatram potrebnim što prije pozvati Hitnu pomoć. Bilo da će poziv uputiti netko ‘sa strane’, bilo da će to učiniti, ako bi bio u stanju, i sam životno ugrožen čovjek.

Pitanje duhovnog stanja teško oboljelog ili u tragediji unesrećenog čovjeka, u takvim trenucima nameće se kao nužno pitanje. Osim ako postoje oni koji vjeruju da poslije ovog života nema ničeg osim ‘crne zemlje’.

Dakle, što je doista prioritet u situaciji ako bi vam pozlilo i ako bi osjetili da bi moglo loše završiti? Odgovor, naravno, ovisi o specifičnoj situaciji, o ‘preostalom vremenu’, a ponajviše o stvarnom svjetonazoru pojedinog čovjeka.

Uz pomoć pitanja, navesti ću pet mogućih ‘situacija’ i pokušati dati neko promišljanje o, moguće,  ‘boljem postavljanju’ u tim jedinstvenim (ne)prilikama.

1. Što ako pozli čovjeku koji ima sve sakramente, osim posljednjeg, a u sebi zna da nije vjernik?

Ovo su česti slučajevi. Mnogi samo ‘obavljaju’ vjeru. Manje ili više redovito idu u crkvu, ali u njihovom srcu ne stanuje živa vjera. I oni to znaju. Kada takvom čovjeku pozli i sluti da bi mu vrlo brzo mogao doći kraj, najvažnije za njega, osim pozivanja Hitne pomoći, bilo bi iskreno pokajati se pred Bogom. Jednostavno rečeno, obratiti se i pomiriti sa svojim Stvoriteljem.

Ako je Bog živ, njegov Duh će svakako ‘intervenirati’ i bez sakramenata. Jer nije u sakramentu moć, nego u samom Bogu koji vidi, čuje i daje blagoslov.

Ukoliko je preostalo malo više vremena (više sati, dana, tjedana), onda bi čovjek, eventualno, imao vremena i za razgovor sa svećenikom, zajedničku molitvu, ‘sređivanje’ odnosa s bliskim osobama…

2. Što ako pozli čovjeku koji nema sakramente, a misli da bi mu oni mogli pomoći?

 Ovo su nešto rjeđi slučajevi, znam za neke od njih. Kada takvom čovjeku pozli te ga uhvati bojazan od smrti ili nenadana potreba da se izmiri s Bogom, on bi trebao znati da Bog gleda na raskajano srce, a ne na broj grijeha. Trebao bi znati da je Bog taj koji želi oprostiti. Ponajprije čovjeku želi oprostiti njegovu odvojenost od Onog koji mu je udijelio dah života. Ovo je situacija ‘jedan na jedan’ pri kojoj neki drugi čovjek sa strane ne može učiniti ništa umjesto čovjeka koji se našao na rubu…

3. Što ako pozli čovjeku koji ima sakramente i misli da će biti sve u redu s njegovom dušom tek kad primi taj posljednji sakrament?

S obzirom da postoje brojni slučajevi religijskog formalizma i ‘naslanjanja’ na određene vanjske pobožnosti, valja kratko reći nešto i o tome. Naime, nitko ne bi trebao misliti da će zbog primljenih sakramenata, kad dođe vrijeme za ‘otići’, gledati lice Božje. Neće. Poštujem čovjeka, svatko ima pravo vjerovati kako želi i pristupati Bogu kako želi, ali nije svaki put i ispravan put. Ono što držim nepobitnim jest to da bez poniznog i raskajanog srca nitko neće ‘zaraditi’ raj. Bogu se ne mile naše ‘paljenice’, naši postovi itd., kao što mu se mili srce ponizno, duh raskajan. Mili mu se ljubav koju mu čovjek iskazuje kao onome koji stoji na počasnom mjestu u njegovom srcu. Daleko iznad svih drugih ljubavi.

4. Što ako pozli čovjeku i ima još dovoljno vremena da priča s drugim čovjekom (svećenikom, ženom, mužem, djetetom, ocem, majkom, rođakom, prijateljima…)?

Ako je čovjek doista vjernik, onda ima priliku pri svom ‘odlasku’ na bolje mjesto, još jednom posvjedočiti  o važnosti pomirenja s Bogom. Posebno onima za koje smatra da nisu vjernici. Ima, također, priliku ‘urediti’ i eventualno izgladiti ili obnoviti neki narušeni odnos… Ili reći neke lijepe riječi svojim najbližima…

Ako čovjek nije pomiren s Bogom, a u njegovom okruženju ima onih koji to jesu, onda je na njima, osim molitve za nj, da mu još jednom pokušaju, s ljubavlju i obazrivo, potaknuti zatomljenu glad i žeđ za Božjim mirom.

Ova situacija podrazumijeva, dakako, i dolazak liječnika (u bolnicu ili kod kuće), baš kao i nekog svećenika, po mogućnosti onog koji neće tek – ‘obaviti posao’. Naravno, ukoliko takav susret oboljeli čovjek želi.

5. Što ako naglo pozli čovjeku, nigdje nikog, a on siguran da mu za koji trenutak dolazi kraj?

Brojna su iskustva ‘tik do smrti’, nakon kojih su ljudi svjedočili kako im se cijeli život u hipu odvrtio kao film. Postoje i iskustva s ‘tunelom i neopisivom svjetlošću’… Uglavnom, ako Bog jest, dobro je znati da čovjekova duša u trenu može biti spašena ako skrušeno i pokajnički zavapi da ga Isus spasi, makar to stigao učiniti u mislima. To nije stvar tehnike, nego stvarne prožetosti. Znamo za slučaj onog razbojnika na križu. Čovjek je, za razliku od onog drugog, shvatio tko je razapet u sredini do njega. Shvatio je i to da će biti zauvijek izgubljen ako ne bude tražio milost od Onoga za kojega je čuo da – podiže iz mrtvih.

U svakom slučaju, ako netko razmišlja o ovim stvarima, makar bilo i nelagodno, dobro je da na vrijeme dođe do odgovora na pitanje smisla svog življenja. Na pitanje tko je zapravo Bog, kao i na pitanje na kojem bi mjestu mogao provesti vječnost. Jer naš istinski život nije u rukama liječnika. Nije u rukama ovog ili onog svećenika, kao ni u rukama ove ili one Crkve. Postoje samo jedne Ruke koje izbavljaju i podižu iz smrti.

8. studenog 2016.