Vinko Pavić
Nisi nosio svoj križ
Da osuđuješ i prijetiš
Nego da nas ko nevidljivi val
Dižeš iz mraka
I ulijevaš zoru nade
U naše postojanje
I otpustiš grijehe
Sadašnje i buduće.
A mi ostajemo iza rešetaka
Osakaćene ljudske pohlepe
I trošimo se u ispraznosti
Svakodnevnih porcija nebitnog
Padajući sve više u neznane dubine
Daleko od Tvoga puta,
Daleko od Tvojih odredišta.
Što će ostati od naših ornata
I sjajnih tijara
Kad spoznamo
Da se Bog rodio u štali?