PRIČA O MARICI

piše: Marija Kukić
Raslo je mlado djevojče u seoskoj, pravoj šokačkoj obitelji. Bila je slaba, krhka, nerazvijena… Ručice joj bijahu nježne i nejake, kosa kovrčava, bujna  poput olistale krošnje u proljeće.

Napunila je šesnaest godina. I tada je odlučila sagraditi  s nekim svoje vlastito gnijezdo. Zagledao se u nju mladić, dvadesetak godina stariji od nje. Nemirnog duha, sit osamljeničkog života, pun životnog iskustva odlučio je zavesti Maricu, a kasnije, zbog njenog neiskustva i mladosti, pokoriti je i prilagoditi svojoj volji.

Svi u selu su se čudili da  se ona,  ljepuškasta i neiskvarena, želi udati za  Mirka. Nije ga baš pratio dobar glas. A, ona nikoga nije slušala. Mislila je da sluša svoje srce te se jedne  jesenje noći preselila Mirku.

Tražili su, poput ptičica mjesto gdje će biti sami, neometani od ostalih, sretni u svojoj ljubavi i nježnosti. I odabrali  su mjesto na kojemu će sviti svoje  zajedničko gnijezdo. Počeli su mukotrpan posao. Slamčica po slamčica, travka po travka… i gnijezdo je bilo gotovo. Među plemenitim materijalom našlo se tu i  trnja, čička, šipka, gloga i drugih nepotrebnih biljaka. Ali ljubav i nježnost, povjerenje među njima, te međusobna pomoć i suradnja oplemenili su njihov trud. Konačno, gnijezdo je bilo gotovo!

Gradeći dio po dio, uređujući prostoriju po prostoriju konačno su stvorili dom o kakvom su maštali. U svoj zagrljaj i toplinu, gnijezdo je prihvatilo svoja dva stanovnika. U njegovom krilu bilo je sigurno, jer bilo je čuvano od kiše, zaštićeno od prejakog sunca, branjeno od hladnih vjetrova. Tako je i moralo biti!  A gnijezdo je jednog proljeća  dobilo dvojicu novih stanovnika, dva mala bespomoćna dječarca. Veselo su cvrkutali siti, zbrinuti i ljubljeni. Roditelji su s puno ljubavi  bdjeli nad njihovim životima. I svi su bili sretni.

Ali, bračna sreća svakim danom sve više je blijedjela jer otac, glava obitelji odao se pijančevanju. O, koliko je suza prolila Marica! O, koliko je zora dočekala budna! O, koliko puta joj je tijelo bilo prekriveno „šljivama!“ O, koliko se puta pitala gdje se izgubila njihova ljubav!

Rasli su dječarci. Naraslo im je  perje, ojačala krila, samostalno su počeli letjeti, ali su  zlorabili roditeljsku ljubav i skrb. Lakše im je bilo živjeti na roditeljskoj grbači nego brinuti se sami o sebi. Roditelji su ipak uživali jer  su mogli svoju ljubav nesebično darivati njima -svojim ptićima.

Tko zna kako bi završila ova priča da otac nije nenadano umro. Otkazalo mu srce. Na spavanju. Ostala je samo jedna odrasla jedinka – majka da se brine  za svoje već poodrasle dječarce.

Borila se kao lavica roditeljskom ljubavlju,  kako se samo majka može boriti. Nastojala  im je pokazati pravu stazu života, stazu poštenja, stazu čestitosti. Ali, kada su oni potpuno odrasli, zaboravili su koliko je velika i jaka bila majčina ljubav. Svaki je lepetajući krilima odletio drugom horizontu. Oba su krenula „lakšim“ putem, onim koji vodi u stranputicu i propast.

Obojica imaju propale brakove, obojica imaju po jedno dijete koje gotovo i ne poznaju. Jedan se sin odao alkoholu i gotovo češće je pijan nego li trijezan.  Drugi sin je nakon teške prometne nesreće jedva ostao živ i sada život provodi najčešće u kolicima i s psihičkim problemima. Preko ljeta luta obalom našeg Jadrana i samo iz usta drugih ljudi, majka zna kamo je odlepršao njen ptić. Nijedan nije nagradio majčinu toplinu, ljubav, brigu, nježnost…

Kuća je  i dalje tu. Načeo ju je zub vremena. Zub vremena načeo je i   brižnu majku koja i danas sjedi u  svom domu – gnijezdu i čeka u tihoj  čežnji  povratak na pravi put svojih ptića. Jedva da je pokretna, skrhana mnogim boleštinama, gotovo je gluha… ali i dalje skrbi o njima, odraslim ljudima. Nada se i čeka čas da  oni postati čestiti ljudi.

Dočekala bi ih  raširenih ruku i  nasmijanim ustima uz pjesmu ljubavi i sreće. Živi u nadi i vjeri da će se jednoga dana to doista i dogoditi. A do tada joj ostaju samo;

…vjera, ufanje i ljubav

  -to troje-

ali najveća je među njima ljubav. (Iz Hvalospjeva  ljubavi)

Osobito ona majčinska!

26.1.2011.