PREBRZO ZABORAVLJENO

KAJ GOD!
piše: Ivek Milčec
Sve hrvatske tiskovine, televizijske i radijske postaje svakodnevno javljaju što je novoga u svezi srbijanskih optužbi i zahtjeva za izručenjem hrvatskoga branitelja i mučenika Tihomira Purde. Tako je i ovaj portal objavio i izvjestio čitatelje o uhićenju hrvatskoga branitelja koji čami u zeničkome zatvoru i nada se da neće, na ime Interpolove tjeralice, po drugi puta, završiti u srbijanskim kazamatima.
Jučer je Tihomir Purda svjedočio na sudu u Sarajevu i rekao da nije kriv te izjavio da je u srpskom koncentracijskom logoru potpisao sve samo da ga više ne tuku.
Pravosudni organi Republike Srbije terete ga za ratni zločin protiv zarobljenika i ranjenika. Kaj god!
Izgleda da se zaboravlja tko je bio agresor u Hrvatskoj i samo bi potpuno neupućeni mogli povjerovati da je zaista bilo tako odnosno, da je naša zemlja kriva za početak krvavoga rata a njeni branitelji da su-ratni zločinci.
Mnogi se s pravom pitaju: gdje su naše vlasti koje su dužne braniti svim mogućim, pravnim sredstvima svoje državljane a ako se nekome dokaže krivnja nek mu sude hrvatski suci i sudovi a ne-beogradski.
Potpuno je promašena i naivna izjava da,  nakon saslušanja svjedoka iz tih ratnih dana i pregleda kompletne dokumentacije slučaja Purda, on treba biti oslobođen svih srpskih optužbi i pušten na slobodu.
Mnogi su zaboravili na zajednički suživot Hrvata i Srba u Karađorđevoj prvoj a nakon 2.Svjetskog rata,Titovoj komunističkoj, drugoj Jugoslaviji u kojoj smo, zbog nekakve krivnje, uvijek bili između žrvnja i nakovnja.
Ogorčeni hrvatski branitelji s pravom se pitaju zar su se zato borili i krv prolijevali da bi ih danas srpsko pravosuđe progonilo i hapsilo izvan granica Lijepe naše. Mnoga djeca ostala su bez jednog ili oba roditelja a neki bez ikoga svoga. Za vrijeme Domovinskoga rata, u njemačkoj prijestolnici upoznao sam malenu Vukovarku a taj susret pamtit ću do kraja života…
…Nedaleko od klupe na kojoj sam se odmarao čitajući inozemno izdanje Večernjaka, djeca su igrala nogomet.
Dječaci su igrali protiv djevojčica i ljutili se što ih nisu mogli pobijediti.
Kad bi lopta izletjela iz igrališta, po nju je redovito išla plavokosa desetgodišnja djevojčica. Tako jednom dođe do klupe na kojoj sam sjedio, baci loptu igračima i stane me promatrati velikim plavim očima.
–Dobar dan …reče mala neznanka i nastavi-vidim vam po licu da ste Hrvat.Hoćete li mi reći kako se zovete i iz kojega ste kraja? Ja se zovem Ljubica. Izbjeglica sam iz Vukovara, a smjestili su me u dječji dom ovdje,u berlinskoj općini Tiergarten. Recite mi, striček, da niste možda i vi izbjeglica?
Kad sam Ljubici rekao tko sam i što sam, primijetih na njezinu licu olakšanje, čak veselje, što me je prilično začudilo.Vidjevši mi u očima da se čudim, Ljubica reče:-Drago mi je da vi niste izbjeglica. Znate,striček, blizu su školske ferije, a ja nemam nikoga svoga kome bih mogla otići. Tata je poginuo braneći Vukovar, a mamu su četničke zvijeri odvele, i nitko za nju više nije čuo. Hoćete li pred ferije doći u naš dječji dom da vam darujem jednu sliku? Bit ću vrlo sretna ako vam je darujem pred ljetne ferije jer vi sigurno hodočastite, kad ste u Zagrebu, Majci Božjoj Bistričkoj.
Nisam odmah došao do riječi, a ona je onda nastavila:-Znate bez mame i tate, bez ikoga svoga ja ne mogu na Bistricu, pa dođite po sliku Majke kojoj se svaku večer molim.
Protrnuo sam kad je to izgovorila sabrano i bez suze u oku. Naravno da sam joj obećao doći.

….Nekoliko godina kasnije…
Oko Manduševca skupila se grupa ljudi glasno bodreći odrpanca koji je neuspješno pokušavao izvaditi iz zdenca nekoliko metalnih novčića. Pristupivši grupi i sam sam počeo “navijati” i bodriti mladića da čim prije dođe do tako željena novca. No, nakon brojnih pokušaja onako umoran i mokar, jadnik odustane i pruži mršavu ruku prema gledateljstvu moleći ga za milostinju. Ljudi se počnu polako razilaziti i kraj zdenca ostade tek nekoliko dokonih umirovljenika.
I tako, dok sam naslonjen na Manduševac razmišljao o rodnome gradu instinktivno osjetim da me sa strane netko promatra. Podignem glavu i oči mi se susretnu s pogledom mlade djevojke.
Vidjevši moju zbunjenost, lijepa neznanka pristupi bliže i uz smiješak reče:-Dobar dan, gospon Ivek! Mi se poznajemo, zar ne?
Nisam odmah odgovorio, nikako se nisam mogao sjetiti na koga me mlada djevojka podsjeća i gdje smo se mi to mogli sresti.-Ja sam Ljubica,vukovarska izbjeglica koju ste upoznali kao desetgodišnju djevojčicu u Berlinu. Ne vjerujem da se ne sjećate, da ste me zaboravili!!!
Od iznenađenja nisam mogao doći k sebi pa zamolih Ljubicu za oproštenje što je nisam odmah prepoznao, ali od našeg zadnjeg susreta u Berlinu prošlo je već skoro deset godina i od male djevojčice pred mene je stala krasna, mlada dama.
Uz kavicu kod “Charlya” djevojka mi ispriča što se sve dogodilo od našeg posljednjeg susreta.
-Nisam dugo ostala u dječjemu domu jer su po mene došli rođaci iz Zagreba, gdje sam nastavila školovanje a ove godine ću upisati studij medicine. Tatu su našli na Ovčari,o mami nemam nikakvih podataka. Sigurna sam da nije živa, a najteže mi pada to što ne znam gdje počivaju njezine kosti …
Ljubica tiho zaplače i drhtavim usnama poljubi medaljon s majčinom i očevom slikom.
Na rastanku joj obećah da ćemo zajedno poći u Vukovar kako bismo na Ovčari zapalili svijeću u spomen svima koji su pali za Hrvatsku. Da se ne zaboravi!!!