Pismo majke čiji sin ( u tekstovima naš Junak) ima cijeli niz ozbiljnih dijagnoza … Asperger, astma, govorna mana, srčana mana, Tibia vara, PTSP …
Strah je prirođen svim živim bićima, samo ga netko zna dobro prikrivati. I moj Junak ponekad se boji. No, on ima uzor u ocu koji je u njegovim očima pravi super – junak.
Jednom prilikom, pri razgovoru za upis u srednju školu, Junak opisuje svoga tatu kao čovjeka nadnaravne moći.
“Moj tata može kući dovući traktor i prikolicu u zubima!“
Sva djeca imaju idole i osobe koji su od povjerenja.
Nije lako prodrijeti u um mladića koji je sada već puno mudriji od mene. Ipak ima nekih caka koje ja redovito koristim da bih od njega izvukla informacije.
U današnjem užurbanom životu potrebno je jednom na dan stati i provesti u komunikaciji sa svojom obitelji. Topli kakao i keksići s kokosom ili čokoladom olakšavaju naš opuštajući sat. To vrijeme i meni pomaže.
Uvijek je moj Junak bio drugačiji od druge djece. Nikada nije pratio modu i trendove, a obični razgovori o zaljubljivanju njemu su bili dosadni.
U prvom razredu on se zaljubio. Djevojčica je imala čudne navike, voljela je po potrebi.
Istovremeno uz moga dječaka zavodila je još dvojicu. Vrtjela je ona njima i manipulirala.
Zamislio se Junak i potražio moju pomoć. Prvo sam ga pitala promatra li je on i da mi opiše njeno ponašanje.
Nakon nekoliko dana moj Junak i ja razgovaramo o djevojčici. On ju uspoređuje s drugima koje su stidljive i nisu poput nje.
Objasnila sam mu da ima žena koje koriste svoju ljepotu da bi iskoristile nečiju naivnost i njih nazivamo koketama.
Nekoliko dana se žalio da ga boli i “srce i duša”, ali nakon što je progledao i shvatio, njegova zaljubljenost je prošla.
Ima on i drugih susreta s manipulatorima koji ga koriste samo kada je to njima potrebno, a kada ga iskoriste, okreću mu leđa i još mu se smiju. Još u sedmom razredu Junak se susreće s okrutnom djecom koja ga smatraju čudnim i izdvajaju ga iz društva.
Mi kao roditelji činili smo sve da ga zaštitimo, a olakšanje je nastalo tek kada je Junak završio osnovnu školu.
Nedavno je krenuo i na grupnu terapiju. Jako je zadovoljan jer o svojim problemima razgovara sa svojim vršnjacima.
Svi mi trebamo da nas netko sasluša, bilo da je to prijateljica ili sestra, a ako nemamo nikoga od povjerenja, onda tražimo stručnu pomoć.
Mi, moj Junak i ja imamo puno povjerenja u našega psihologa koji je puno puta nama razjasnio nedoumice i pomogao nam da se nosimo s problemima.
Ovih dana se smijemo. Njegovi prijatelji iz razreda raspravljali su o zimskim praznicima. Naime, pričalo se da oni koji idu na skijanje, imaju praznike do 16. 1. a oni koji ne idu, počinju s nastavom 11. 1.
Na kraju je pao dogovor. Svi će doći k nama i slikati se u snijegu kao „dokaz“ da su bili na skijanju.
To je obradovalo moga Junaka i rekao im je da je tata napravio puno kobasica, a ima i domaćega vina.
Dobro je što ima snijega pa će dječaci moći ovu svoju malu ludoriju i realizirati.