Vinko Pavić
Srebrna jutra u predvorju
Naše kratkovječnosti
Dok su lastavice pjevale
U mojoj kovrčastoj mašti.
Pamtim
I sjene sunčanih povečerja
U tvojoj kosi
U ljetnom perivoju,
Što se skamenio s prvim sutonom.
Pamtim
I slavoluke iznad sadrenih likova
Na kojima smo iscrtavali osmjehe
I osluškivali bezvremenost.
Pamtim
I srpanj vreli
Što je u tišini prosutih zvijezda
Ležao nauznak
U uvali malenog otoka
I žmirkao na usnule šapate
O vječnoj i neprolaznoj ljubavi.
Pamtim
I zaleđeno nebo rujansko
U kojem smo vidjeli nedokučive sudbine
Dva napukla srca
Što su ojađena, ko beskućnici,
Lijegala
Na prostirku od kasne molitve
I utamničenih poniznih nadanja.