Vinko Pavić
Ogrtač svoj od sukrvice i znoja
Prebaci preko mojih leđa
U mrkloj noći, dok traje,
Da ne propustim trenutak ushita
Kada se Tvoja riječ razlije
Iza svih granica i zabranjenih utvrda.
Hoćeš li me prepoznati, Gospodine,
Iza zaraćenih očiju,
Jer ne vidim mjesta uz tvoj bok,
I ne usudim se otisnuti iz ništavila
I okusiti smrt.
Pustit ću suzu, poražen životom,
Neka moja ispraznost
Prevari izdajničke poljupce.
I molim Te
Nikada više me ne prepusti meni,
Da budem uznik onih koji opjevani
Mirisom zakašnjelih pojava u svemiru
Koračaju i mojim gorkim htjenjima.
…Ili ćeš me ipak prepustiti životu
Da uminem
Nad razvalinama utvrđene pameti
Pijući vlastitu smrt?