Izjava predsjednika HAZU, akademika Zvonka Kusića u povodu 25. godišnjice međunarodnog priznaanja Hrvatske
Zvonko Kusić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti
Odluka zemalja Europske zajednice od 15. siječnja 1992. o međunarodnom priznanju samostalne Republike Hrvatske bio je presudan trenutak u procesu međunarodnog priznanja nove hrvatske države koja je tim činom priznata od onih država s kojima stoljećima čini isti civilizacijski i kulturni krug i kojima se težila priključiti.
Stoga je 15. siječnja 1992. jedan je od najvažnijih dana u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti.
Međunarodno priznanje bilo je kruna višestoljetne borbe Hrvata za svoju državnost i nacionalni identitet.
Stoljećima su se naraštaji hrvatskog naroda borili za punu afirmaciju Hrvatske i njenih sveukupnih potencijala, no tek je uspostava samostalne Hrvatske i njeno međunarodno priznanje omogućilo da se Hrvatska afirmira pod svojim nacionalnim imenom i postane ravnopravan član međunarodne zajednice.
Stoga smo mi koji smo doživjeli ostvarenje tisućljetnog sna, osamostaljenje i priznanje Hrvatske, doista privilegiran naraštaj.
Međunarodnim priznanjem priznati su i hrvatski nacionalni simboli (zastava, grb, himna), Zagreb je po prvi put službeno postao svjetska i europska metropola, sjedište stranih veleposlanstava, hrvatski sportaši su nakon priznanja mogli napokon samostalno nastupati na sportskim natjecanjima te su značajno pridonijeli prepoznatljivosti Hrvatske u svijetu,
Hrvatska je nakon priznanja napokon mogla osnovati svoju diplomaciju i razvijati bilateralne i multilateralne odnose izravno, u skladu sa svojim državnim i nacionalnim interesima, hrvatski građani nakon priznanja napokon su mogli početi putovati s hrvatskim putovnicama, što je nedugo prije toga bilo nezamislivo.
Uvijek se s ponosom trebamo sjećati 15. siječnja 1992. jer tek danas se otkrivaju detalji iz kojih doznajemo koliko je proces međunarodnog priznanja Hrvatske bio mukotrpan i neizvjestan, budući da većina zemalja, pogotovo velike sile, nisu bile sklone raspadu Jugoslavije, ili su bile sklone priznati Sloveniju, ali ne i Hrvatsku.
Treba se sjećati i osoba zaslužnih za priznanje Hrvatske, posebno pape Ivana Pavla II. koji je napravio presedan priznavši Hrvatsku među prvima, dva dana prije Europske zajednice, poslavši time jasnu poruku cijelom svijetu.
Zasluge pripadaju i Helmutu Kohlu i Hansu-Dietrichu Genscheru bez čije upornosti bi zemlje EZ-a teže priznale Hrvatsku, i to jednoglasno, kao i Robertu Badinteru, dopisnom članu HAZU, koji je bio na čelu arbitražne komisije Europske zajednice koja je presudila da Jugoslavija više ne postoji i preporučila međunarodno priznanje Hrvatske.
Ne smije se zaboraviti niti doprinos Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i cijele hrvatske akademske zajednice koja je svojim kontaktima diljem svijeta širila istinu o pravednoj borbi hrvatskog naroda za slobodu i samostalnost, što je postupno dovelo do promjene stava međunarodnih čimbenika u korist priznanja Hrvatske.
No najzaslužniji za priznanje su ipak prije svega hrvatski narod i hrvatski branitelji u Domovinskom ratu koji su 1991. obranili veći dio hrvatskog teritorija, uključujući i Zagreb kao glavni grad. Zasluge pripadaju i prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu koji je uspješno vodio cijeli proces osamostaljenja Hrvatske.
Priznanje je bilo znak da je Hrvatska pobijedila u Domovinskom ratu i da samo treba sačekati povoljne okolnosti da oslobodi ili reintegrira svoje okupirane krajeve.
Danas smo kao društvo često nezadovoljni i nestrpljivi te zaboravljamo da je 25 godina kratak period u životu jedne nacije.
Sjećanje na ove događaje od prije četvrt stoljeća kad se odlučivalo o opstanku Hrvatske neka nam bude izvor optimizma, nade, pobjedničkog duha i vjere da ćemo postupno savladati sve teškoće s kojima se danas suočavamo i izgraditi modernu, naprednu i bolju Hrvatsku.
Hrvatska je pobjednička zemlja koja zbog svojih prošlih i budućih naraštaja nema pravo na malodušnost.
U Zagrebu, 13. siječnja 2017.