Bila sam nezahvalna. Mnogo. Ovaj period našeg nečitanja odraz je mene i moje nezahvalnosti proteklih mjeseci. Isprva nisam primjećivala koliko postajem nezadovoljna, čangrizava i gotovo nepodnošljiva za okolinu. Ali, to nije toliko važno koliko je važno da sam bila nepodnošljiva samoj sebi, za samu sebe.
Hej, to igralište je moj život!
-Što ti ponovo radiš ovdje? -bilo je prvo pitanje koje sam postavila njoj, a zapravo sebi.
-Dozvala si me. Pozvala si me na svoje slavlje života! -odgovori.
–Što? Kako? Tko bi iole pametan (a smatrala sam samu sebe vrlo pametnom i sposobnom u tim trenucima!) pozvao tebe i tvoje negativne prijatelje u život koji je divan? Tko bi to kvario?-svađalačkim tonom upitam.
–Ne znam ja ništa, ja sam se samo pojavila na pozvanoj adresi. Točno tamo gdje je netko (ti) (po)mislio da me treba. Da sam potrebna.-podsmjeh odzvanja u meni.
-Wow! Zar sam zaista bila toliko brzopleta? Toliko nesmotrena? -pokušavam umiriti sebe.
Želite odgovor? Jesam. Bila sam.
U analizi same sebe, koja je bila logičan slijed, shvatila sam da je iza svake moje misli dugi niz sati, dana, tjedana, bila -SUMNJA.
Taj mali crv koji kao da je ubačen u naš fizički ljudski oblik da budemo ili ne budemo ono što smo dolaskom na Zemlju obećali Nekome, nekad pred rođenje.
Biti ili ne biti. Na nama je. I po ne znam koji puta dokazala sam i trudim se dokazivati samoj sebi iz dana u dan da je ljepše i mnogo lakše -biti.
Biti zahvalan. Biti pozitivan. Biti sretan i nasmijan.
Jer, biti -znači, živjeti!