O položaju i problemima starije populacije u Hrvatskoj
piše: Marija Ajša Peuc
Vlada Republike Hrvatske je 1. veljače 2017. godine s Maticom umirovljenika RH potpisala sporazum o osnivanju NACIONALNOG Vijeća za umirovljenike i starije osobe. Ovo Vijeće inače formalno postoji od 2013. godine, a da se za njega nije baš znalo.
U zadacima Vijeća je zapisano da će se potpisnici zalagati za bolji, kvalitetniji i zaštićeniji položaj umirovljenika te naći rješenja za povećanje mirovine, uz pomoć Ministarstva rada i mirovinskog sustava.
Kako je već iz ovih formulacija jasno da se od Vlade jedino treba nadati konkretnom rezultatu u povećanju mirovina (?), moramo se potruditi sami učiniti naše živote kvalitetnijim i boljim, te umirovljenike treba poticati na samostalno, proaktivno i inkluzivno ponašanje. Tim više jer je specifično za naše umirovljenike da su prosječno mlade dobi, obzirom na ratne okolnosti i druge prateće pojave.
Kako to učiniti, zašto i što činiti s tradicionalno zapostavljenim dijelom stanovništva, starijim osobama, od kojih se očekuje da ne traže puno, ali zato da daju što više?
Možemo generalizirati da jedno zdravo društvo itekako gleda na sve svoje generacije, i da produktivna i zdrava starija populacija može imati veliki pozitivan efekt na cijelo društvo, na puno načina.
Počnimo od podataka za Republiku Hrvatsku iz Zavoda za statistiku.
Prosječna starost ukupnog stanovništva u RH je 42,2 godine s visokom stopom starenja, pošto se smanjuje natalitet. U Zagrebačkoj županiji, kao i cijeloj Hrvatskoj je udio stanovnika s preko 65 godina oko 18%, te će uskoro svaki peti stanovnik Zagrebačke županije biti stariji od 65 godina.
Pokazatelji rizika od siromaštva su nepovoljni:, oko 20% osoba je u riziku od materijalnog siromaštva, a oko 30% osoba je u RH u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti.
Nije teško pretpostaviti da su najugroženiji oni stariji i oni kod kojih je radna uključenost najmanja, tj. ako i imaju porodicu, a svi su nezaposleni. Smatramo da se u odnosu na ove brojeve umirovljenici moraju ponašati tako da čim više koriste svoje unutarnje ljudske resurse, obrazovne, kulturne, humanitarne itd.
Pitanja su sljedeća: Koliko su starije osobe svjesne da se moraju orijentirati na samopomoć i samoorganiziranje u svrhu poboljšanja svog položaja u društvu, dakle ne samo u porodici?
Ovdje se mora naglasiti da je povezivanje starijih osoba usmjereno boljem životu zbog sebe i drugih osoba u istom statusu (mirovini), ali da nema ograničenja u odnosu na mlađe osobe.
Drugo je pitanje: Koliko su nam poznate potrebe starijih osoba u cjelini, počevši od one najvažnije – zaštite zdravlja i sigurnosti?
Naše su potrebe i dalje, kao i u mlađim danima: kulturne, socijalne, humanitarne, zabavne, emotivne ,intelektualne itd. U tu svrhu trebamo tražiti pomoć od lokalne politike i posebice očekivati od umirovljeničkih udruga što više konkretnih rezultata u brizi za starije građane. U programu te brige se može naći npr. sljedeće:
1. Otvaranje doma za starije osobe.
2. Podrška programima učenja za 3. dob putem POU.
3. Pojačana briga za materijalno i zdravstveno ugrožene osobe putem mreže volontera organizirane u Crvenom križu.
4. Povezivanje starijih osoba na kulturnim projektima, osim na izletima, na raznim predavanjima ili klubovima, a za što treba osigurati prostor.
5. Zadužiti na lokalnom nivou vlasti osobu tj. voditelja odjela za provođenje zadaća iz Nacionalnog povjerenstva za starije osobe na lokalnom nivou
Vremena se mijenjaju, obitelji žive razdvojene, problemi starije generacije su sve veći, ali se nikako ne smije rješavanje ponekada ogromnih problema, svoditi samo na organizaciju izleta i rijetkih domjenaka na kojima se uz glazbu i pune tanjure, naši umirovljenici znaju itekako proveseliti.