piše: Žarko Delač
Neslužbena najava nekog oblika vojničke izobrazbe ponovno je potaknula različite skupine u hrvatskom društvu na prosvjede. Pri tome uživaju u ljepoti demokracije i slobodi govora i mišljenja, zauzimanju medijskog prostora ali i trošenju uglavnom proračunskog novca namijenjenog radu udruga.
Prema aktivnostima na prosvjedničkoj sceni izgleda kako je nekima to i jedini oblik djelovanja. Vjerojatno se pri tome nadaju, po uzoru na nekadašnje prosvjednike, a sadašnje saborske zastupnike i nekim političkim sinekurama.
No, u ovom slučaju, skupina glasnih bubnjara i protivnika uvođenja vojnog roka promašila je prazan gol. Naime, glavni argument protivljenja im je tobožnja militarizacija društva i nepotrebno trošenje novaca na obranu koju nam garantira NATO savez. Kao da smo zaboravili kako su ti isti ljudi s bubnjevima još donedavno bili jednako glasni protivnici ulasko u NATO savez!
S druge strane, kada je prije par godina anacionalna i protuobiteljska vlada uvela obavezan odlazak osnovnoškolaca u Vukovar, obilazak Memorijalnog centra Domovinskog rata te testiranje znanja o domovini u Školi mira, nije bilo prosvjeda i poruka kako je to militarizacija.
Stvari su previše očigledne i prozirne tako da savjetujem i braniteljskim udrugama da ne trebaju trošiti energiju i uključivati se u takve politikantske igre. Osobito kada je prijedlog za uvođenje vojnog roka dobio i u anketama potporu šire javnosti. A kako i ne bi?
Roditelji okupirani poslovnim obvezama imaju sve manje vremena za druženje i odgoj djece koja su se okrenula prema virtualnom svijetu, konzumaciji brze hrane ili maloljetničkom nasilju. Svjesni su toga ne samo roditelji već i šira zajednica ali istovremeno nemoćni i zatvoreni u začarani krug. Stoga i nije čudno da učenici koji sudjeluju u projektu Ministrastva zanosti i obrazovanja pod nazivom “Ponos domovine”, iz godine u godine pokazuju sve lošije rezultate u sportskom dijelu natjecanja.
Zbog toga bi nekoliko tjedana te, najbolje rečeno, izviđačke obuke uz buđenje u 6 sati, jutarnju tjelovježbu i odavanje počasti hrvatskoj himni i zastavi, bilo dovoljno da opravda sav uloženi novac.
Usvajanje dodatnih znanja od pružanja prve pomoći, preživljavanja u prirodi ili zaštite od kemijskog i atomskog udara, sigurno ne bi bilo na odmet, a naporan dnevni ritam prisilo bi polaznike na počinak u 22 umjesto recimo u 2 sata ujutro. I tako bi u zdravom tijelu iznjedrili i zdravi duh koji ne bi bio u tolikoj mjeri opterećen materijalizmom i lagodnom zaradom već potrebom za ulaganjem u sebe, svoje tijelo i znanje.
Nije pri tome riječ o pukom spartanskom odgoju i načinu života koji nije primjenjiv u 21. stoljeću već o vraćanju osnovnim životnim i ljudskim manirama i načinu životu. Tu pripada i zatomljena vjera u našeg stvoritelja kojem bi se polaznici sigurno zahvaljivali nakon uspješno završene dnevne obuke… I da ne nabrajamo druge pozitivne vrijednosti vojničke izobrazbe.
Za one nevjerne Tome koji bi ulagali samo u znanost, obrazovanje i školovanje, postavljam pitanje:- Je li to moguće u nesigurnoj, nestabilnoj ili različitim vrsta ugroza opterećenoj državi?
Sigurno da nije. Pa, upravo tako i svakodnevni prosvjedi i pritisci nisu na tragu stabilnosti države.
Stoga, treba voditi računa o ovakvim oblicima društvenog angažmana koji, iako već pomalo gube smisao i interes sudionika, i dalje predstavljaju nepotreban atak na demokratskom putu naše mlade države.