piše: Marija Kukić
Ej, kad su stari svinje plandovali
Debele su slanine imali…
Ej, sada mladi svinje ne planduju
Već na deke slaninu kupuju…
Sunce je s istoka zarumenjelo jutarnje nebo. Blatnjavim sokakom vuče se laganim koracima seoski svinjar Miško. Pred sobom goni čopor svinja. Zapucketa svojom kožnom kandžijom pred svakom avlijom.
Bič ili kandžija dug je, pleten od kože na drvenoj dršci, a na kraju ima tzv. šikar, raščijan komad špage koji je stvarao pucanj. Kada bi domaćin čuo pucanj, otvarao bi kapiju sklepanu od drvenih taraba i puštao svinje na sokak.
Miško bi ih pričekao i potjerao do čopora. I kada pokupi sve svinje, odlazi s njima na plandu gdje će ostati cijeli dan. Planda je mjesto nedaleko sela, najčešće u blizini potoka ili neke druge vode, u hladovini, gdje se svinje mogu kaljužati. Više je služila za odmor i rashlađivanje nego za ispašu. Stari ljudi kažu da ih je u Kutjevu tada bilo čak šest. Poznato je da svinje od svih domaćih životinja najteže podnose vrućinu. Na plandi su jele travu, korijenje, rovale zemlju i hranile se kukcima, ali najčešće su se kaljužale.
Miško je tada otvorio svoju svinjarsku torbu, izvadio iz nje nož i od vrbe ili bazge rezuckao svirale. Tako je kratio vrijeme dok su svinje plandovale. Poznate su bile dvije vrste torbi koje su se razlikovale po veličini. Koristila se mala ili velika torba.
A kada bi ogladnio, iz torbe je izvadio slaninu, komadić kruha, glavicu luka, vodu, a ponekad i kuhano jaje, ono što je toga dana dobio od domaćina. Domaćin, koji nije bio škrt, znao je Mišku spremiti pljosku s rakijom.
Miško se, dakle hranio onim što je dobio od domaćina. Koliko svinja je domaćin imao, toliko dana je morao Mišku spremati hranu. Ponekad bi sa svinjarom išao i pomoćnik. Najčešće je to bio stariji dječak, a „poslastica“ starijim momcima bila je u tome što su se na plandi mogli sastati sa svojom voljenom, a da ih roditelji ne otkriju.
Dobio bi Miško od seljana pokoji stariji odjevni predmet i pohabanu obuću. Spavao je po štagljima, u sjenicima, po tavanima… jer Miško nije imao čak ni svoju vlastitu kolibu. Živio je zapravo od milostinje. Biti svinjar značilo je pripadati najnižoj kategoriji ljudi.
Kad se sunce približavalo zapadu, svinjar se vraćao u selo. Pucketajući kandžijom dao je do znanja svima da je red preuzeti svoje gice. Domaćin je svoje svinje zatvorio u okolac ili obor. Svinjci su tada bili prava rijetkost. A Miško je nastavio dalje sve dok i posljednja svinja nije bila „isporučena“.
Ostale su među narodom neke izreke vezane uz veličinu svinjarske torbe.
Ako je nešto veliko, onda se reklo da je veliko kao svinjarska torba. Odnosilo se to primjerice na bogatog gazdu s kesom punom para.
Za guravo (sitno) dijete kazalo se da može stati u svinjarsku torbu…
A kada se u kasnu jesen šuma obogati zrelim plodovima žira, bukvice i kestena, svinje odlaze u šumu na žirovanje i tamo provedu sve do proljeća. I orit će se pjesma: Ej, kad su stari svinje žirovali…
I da se ne zaboravi! Plandovanje je jedan, manje poznati način uzgoja svinja u prošlom stoljeću. A izreka: Kandžija puca, ako je dobar šikar, znači: Konac djelo krasi.