Od Đakovačkih vezova do Dragotina
tekst i foto: Marija Kukić
U ranim poslijepodnevnim satima prošle nedjelje krenula sam iz svog gradića Kutjeva u šezdesetak kilometara udaljeni grad Đakovo.
Svima, u zemlji i inozemstvu, poznata je kulturna manifestacija Đakovački vezovi. Oni koji su se te nedjelje našli u Đakovu, imali su prigodu vidjeti uživo šarenilo, raskoš, bogatstvo narodnih nošnji, raznovrsnost plesova i pjesama i ljepotu običaja koje je čovjek sačuvao od zaborava.
Ulice su vrvjele od raspjevanih i rasplesanih folklornih skupina, putnika namjernika, slučajnih posjetitelja… U đakovačkom parku neke skupine pokazivale su već umješnost u prikazivanju svoje kulturne baštine. U pješačkoj zoni sve je krcato. Jedva da se pronađe slobodna stolica za polizati sladoled. U katedrali, ljepotici među katedralama u ovom dijelu Europe, nekolicina posjetitelja.
Sunce nemilice prži. Mnogi love što deblju hladovinu. Gledala sam malo tu ljepotu i raznolikost, a potom krenula u razgledavanje manje poznatih znamenitosti Đakovštine.
Krenuh prema malenom selu Dragotin, udaljenom desetak kilometara od Đakova. Do sela vodi asfaltirana cesta, a uz cestu debela hladovina šumskog pokrivača.
Točno na pola puta između Đakova i Dragotina nalazi se zavjetna kapelica BDM koju su u znak zahvalnosti 13.listopada 2006. podignuli sjemeništarci, bogoslovi i profesori Bogoslovnog sjemeništa Đakovo. Ovim putem oni redovito hodočaste u Gospinim mjesecima i to 13. svibnja i 13. listopada.
A na čemu zahvaljuju? Đakovačko sjemenište naime, jedino je u bivšoj državi koje za vrijeme progona vjere nije bilo zatvoreno.
Stižem u Dragotin. Naravno, do tada nisam ni znala da postoji selo takvog imena. Maleno je to seoce i jedino neokupirano mjesto za vrijeme Domovinskog rata na tom području. Broji jedva 300 stanovnika. Okruženo je šumskim zelenilom i brežuljcima gotovo sa svih strana. Do uha dopire najmilozvučniji pjev ptica. Vjetra gotova da nema, ali uređenom šetnicom oko crkvice i groblja caruje hladovina. Ugodno je i oku i uhu!
Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije nalazi se izvan sela uz samo groblje, a izgrađena je prije gotovo 700 godina. Prvi puta spominje se 1332. godine, gotička je građevina s užim i nižim svetištem. U početku je bila posvećena svetom Ivanu.
Obnavljana je više puta tijekom svoga postojanja, odolijevala je svim turskim napadima, a radikalna obnova obavljena je 1899. Spomenik je to kulture. (Broj registracije Z – 1675).
Najvrjedniji predmet u crkvi slika je Gospe Žalosne koja je također odolijevala svim nedaćama koje su kroz povijest pogađale ovaj kraj.
I danas su vidljivi radovi na crkvici. A 5. rujna 2005. pri njenoj obnovi urušio se strop težak nekoliko tisuća kilograma. Srećom, u njoj nije bilo nikoga, a samo nekoliko dana ranije tu se proslavljao blagdan Velike Gospe jer je Dragotin hodočasničko mjesto. To što se nije dogodila tragedija, pripisuje se zagovoru i pomoći Majke Žalosne.
Ugodno je bilo šetati se popločenim stazama koje vode oko groblja i crkvice, uživati u prelijepim postajama križnog puta, diviti se veličanstvenoj ljepoti gracioznog kipa Majke Božje…
Izmjenjivali su se cvrkutavi akordi mnogobrojnih ptičjih glasova. Sunce se lagano i nečujno šuljalo ka zapadu. U daljini su se nazirali krovovi udaljenog sela, polja isklasalog kukuruza, zlatna klasja žita … Sve ovo uz ugodno društvo učinilo je ovaj dan nezaboravnim.
I tako je put u Đakovo završio u Dragotinu, malom selu u općini Trnava, selu ispunjenom mirom, okićenom divnom prirodom i obogaćeno crkvicom, vrijednim spomenikom kulture.
Ovo je uistinu vrijedilo vidjeti i doživjeti! I ne zaboraviti nikada!
Lijepo je obići svoju lijepu domovinu. Ovo
Marijino “hodočašće” ponuka me da joj predložim
da pohodi i još jedno slavonsko Gospino
svetište; Šumanovac, negdje iza Gunje. Vjerujem
da ćemo opet imati što lijepo pročitati.