piše: Nataša Pecić-Janković
Žuta kugla sunca budi me ovoga jutra i obasjava svaki kutak moje sobe. Ustajem uz omiljeni jutarnji napitak, cvrkut ptičica i prekrasan pogled na more. Odlična terapija za početak dana!
Odlazim do centra gradića da bih vidjela promjene koje se događaju izvan turističke sezone. Tek pokoji šetač ili organizirana grupica starijih stranaca obilaze prazne lokale uz rivu. Jedan do dva kafića trude se da opstanu u ove prohladne dane.
Spuštam se do obližnjih plaža koje su ovoga ljeta bile prepune i gdje se tražilo mjesto da bi se ugurao ručnik među ogromnom masom ljudi. Sada je sve pusto, ali iznimno čisto, baš kao i more. Nema vriske i žamora, izgleda otužno, ali savršeno mirno.
Na trenutke mi se učini da čujem razgovor lovora i maslina, koji se još uvijek zelene i svojim granama poput kišobrana zaklanjaju dio plaže. Sve je tiho i mirno. Čak su i ribe u vodi usporile. Ponekada pomislim da i sati prolaze sporije.
U daljini čujem zvukove koji su u ljetnim danima strogo zabranjeni. Naime, sredinom šestog mjeseca počinje turistička sezona koja traje do sredine devetog. U to vrijeme zabranjeni su svi građevinski radovi. Dakle, u ovo vrijeme se mogu vidjeti radovi na građevinama, koje niču kao gljive poslije kiše.
Bliži se večer i sa zalaskom sunca postaje sve hladnije. Kada sam doselila u ovaj kraj, mislila sam da nije toliko hladno, no ova bura što puše i grize do kosti, nije zanemariva.
Pri povratku u stan, razmišljam o ljudima koji su me ovdje prihvatili. Većinom su sve to doseljenici, dugogodišnji stanovnici, koji su kao i ja, došli odnekuda. Rijetko se tu može naći netko tko se ovdje rodio i ostao.
Sjedam doma uz vatru i prisjećam se svoje posljednje zime u Brodu.
Kada je tamo počeo padati snijeg, osjećala sam se kao dijete, jednom riječju – ushićeno. Velike bijele pahulje brzo su istkale debeli ćilim po ulicama moga grada. Toplo sam se obukla i izašla na svježi i čisti zrak. Za divno čudo, nije toliko hladan! Uživala sam ostavljajući prve stope u snijegu. Prolazeći poznatim ulicama do moje rijeke Save, uživala sam i slikala ulice zatrpane snijegom, samostan, veliku i malu crkvu, vatrogasni dom, prazne parkove, kružne tokove…
Jednostavno prelijepo i umirujuće za iscrpljenu dušu! Jer ono što me veže uz rodni grad, nisu poznata mjesta i ulice, nego duša i srce toga grada. Slavonski Brod je moj grad i nitko ga nikada neće moći zamijeniti. Prekrasan je na svoj način i ljeti i zimi i u svako doba dana. Jer, on je moj grad, jer u njemu su ostala moja sjećanja, moja mladost i moje emocije.
Morala sam otići iz njega. Previše je tu ostalo sjećanja na ljude i mjesta. A kada si daleko, ne razmišljaš toliko, tek ponekada nekakav događaj te primora da se vratiš. Tada spustim glavu, zatvorim oči, a suze naviru.
Teško je, ali živ čovjek izdrži sve.
Jer, život je – borba.