tekst i foto: Nataša Pecić-Janković
Prošlo je dvije godine od kako sam se oprostila od svoga grada. Žudnja za njim ne prolazi.
Sad mogu jasnije vidjeti razlike između moga i grada u kojemu živim. Moj grad dakako veći s puno više ljudi, sretnih ljudi. Nisam jedna od onih koji kritično promatraju situaciju u cijeloj državi, ali ne mogu izbjeći a da ne spomenem razlog svoga odlaska. Prvenstveno posao a onda ljudi koje ni danas ne želim susresti.
Puno je vise odgovora nego pitanja i mislim da je to jako dobar razlog za odlazak.
Tada sam se pitala:”Odlazim li u bolje sutra?” Sada znam odgovor i bojim ga se izgovoriti jer je istinit.
Prožeta osjećajima sjete tek me ponekad netko s kim razgovaram preko telefona, vrati u moj kraj. Prisjećam se… zatvaram velika vrata koja pokrivaju cijeli haustor ulaza s velikom mjedenom ručkom, a osjećaj boli mi probija cijelo tijelo. Zvono na crkvi preko puta me trgne iz tog sjećanja, ali i sugovornik s druge strane linije. Čini mi se, nece proći nikada, ta žudnja i bol odlaska.
Ne vjerujem da ću se ikada prilagoditi negdje i pustiti korijenje kao doma. Bilo bi i smiješno. Naposlijetku, pola sam života provela tu, no ipak, možda sam kao moja baka, koja je obišla svijet u potrazi za srećom. Možda imam tu nomadsku krv koje se svi boje i u koju svi sumnjaju. Ne znam… život pise odgovore. Tako i meni polagano dolaze odgovori. Trebala sam biti pametnija i razmišljati glavom a ne srcem, jer srcu ne možeš vjerovati.
Skrasila sam se u ovome pitomom otočnom mjestu i tu se polagano aklimatiziram. Nisam, kao većina mojih vršnjaka i mladih, otišla u svijet. Što ne znači da neću.
Ali, u meni još uvijek tinja taj plamičak da postoji nada za bolju budućnost u mojoj zemlji. Teško mi padaju dolasci na godišnji u rodni kraj, a još teže odlasci. Valjda, čovjek s godinama to teže podnosi. Kao da se rastaješ po posljednji put.
Teško preteško, ali živ čovjek podnese sve.
Ostaju slike i sjećanja na provedene sate i dane sa svojim najmilijima.