STARA GENERACIJA JE NA IZMAKU

piše: Josip Mayer
foto: Goran Grga Grgić, Josip Mayer
Više nije nimalo svejedno kako i na koji način se vodi buduća  politika za  spas hrvatskih iseljeničkih udruga.

Za mene je više nego šokantno da se  zatvorila udruga HKŠU „ Miroslav Krleža“ u Stuttgart Felbachu jer mi je poznato kako se teško dobivaju klupske prostorije i koliko puta se moraju otvoriti vrata institucija da bi ih se uopće i dobilo.

Upravo kroz komentar gospodina Zvonimira, koji je objavljen na HGB, a na tekst „Tko se brine o hrvatskim iseljeničkim udrugama“, saznali smo i zašto se zatvorila udruga.

Gotovo nevjerojatno, ali istinito! Gospodin Zvonimir je u tih nekoliko riječi sažeo skoro  cijelu problematiku koja muči hrvatske udruge i društva. Ima toga još, što povlači za sobom i obrazovanje, u  čemu su naši mladi druge i treće generacije vrlo dobro potkovani.

Poznato je također da  Nijemci daju više financijskih sredstava, ako se uz starije  članove potiču i mladi u društvo i ogranke kao što su: nogomet, folklor, košarka, tenis i slično. Ali Nijemci također zahtijevaju, a to stoji i u statutima, da se mora svaka promjena preko medija javno obznaniti, odmah nakon izbora ili potvrditi istu upravu: tko  je predsjednik udruge, tko dopredsjednik, tko rizničar, tko tajnik, tko nadzorni…To je još dodatna potvrda njemačkim uredima da se u udruzi stvarno nešto javno odvija i da financijska potpora nije uzaludna.

Čvrsto se možemo nadati da se tako što neće dogoditi našoj, za sada najaktivnijoj i najvećoj udruzi HKŠU „Velebit“. Jedino  ona, uz mlade, ima priličnu dobru podršku odraslih i starijih članova. Poznato je da se i u „Velebitu“ nađu neki „luftiguzi“ koji smatraju da mogu udrugu voditi razuzdano po svojoj volji. Ipak, stariji i iskusniji članovi ne daju im tu šansu.

Osobno, ne bih stavljao isključivo krivnju na mlade naraštaje, ali  ni na našu neslogu.

No, jedno nije jasno! Još u poratnim vremenima uprave udruga sastajale su se kao i u stutgartskom HGK na konzularnom satu. Tu se sve uprave udruga mogle iznijeti sve probleme svojih udruga i zajednica.

Kasnije su predsjednici pojedinih udruga organizirali sastanak, svaki sa svojim članovima udruge te im prenijeli sve važno što na konzularnom sastanku događalo. Nije mi sasvim jasno gdje su izostale te vrlo korisne navike.

Isto tako mi nije sasvim jasno, ako već pozovemo političare i konzule na otvaranje hrvatskih kuća i domova, zašto ih onda ne obavijestimo i pozovemo i kada se klubovi zatvaraju. Naše su hrvatske  kulturne i sportske udruge i društva, jednostavno rečeno, prepuštene same  sebi i svojoj sudbini.

Već godinama oni, koji se tuku po prsima da podržavaju iseljeništvo, nemaju prave volje da nešto učine na bolje. Ako se statistički zna gdje sve u Europi i svijetu ima Hrvata i njihovih potomaka, onda bi se trebalo također statistički znati koliko u kojoj zemlji ima otvorenih i zatvorenih hrvatskih udruga sa svojim klupskim prostorijama, kućama i domovima i koliko ima onih koji nemaju svoje prostorije.

Nema više ni onih starijih novinara koji bi bili na sportskim terenu, a navečer navratili u društvene prostorije, popili po koje piće te otvoreno razgovarali s ljudima. Ne samo o sportu,  nego i o  mnogočemu drugome!

Njihove medijske tvrtke poklanjale su igračima dresove, majice, a bile su također donatori i po kojeg pokala. Sve manje ima javnih zahvalnica za dobra djela koje podižu i dan danas igračima i plesačima moral i pune im baterije za daljnja djelovanja.

Jednostavno rečeno, naša stara generacija činila je što je najbolje znala i mogla. Ostavština su upravo hrvatske udruge, klubovi i domovi. Taj post više je usmjeren na mlađe generacije. Na njima je da se pobrinu na koji način će dalje predstavljati Hrvatsku svojih korijena, roditelja,baka i djedova.

Ne bih  želio ispravljati „krivu Drinu“, ali mi je velika želja pomaknuti više zidova i brana, kako bi rijeka tekla i dalje u svom koritu, i kako ne bi bilo kod nas iseljenika iznenađujućih poplava, tamo gdje to stvarno nije nimalo potrebno.