STVARNO MI JE POTREBAN PRIJATELJ U KLUPI

tekst i foto: Marija Kukić
Već osmi puta  zaredom hrvatska predsjednica Kolinda – Grabar Kitarović izmješta svoj Ured izvan Zagreba. Prošlog tjedna, od utorka do petka, njen Ured bio je u Požeško-slavonskoj županiji.

Prema unaprijed isplaniranom protokolu, posjetila je i obišla  gotovo sve gradove i općine. Kažem  gotovo sve, jer u općinu Čaglin nije išla.

Jedna ogorčena žena na facebooku jednog požeškog portala piše: „…Nitko ni ne spominje Čaglin. I on je općina. Kad je sve obišla, neće valjda izolirati tu općinu. Ne bi bilo čudo, ona ionako zaobilazi jadne…“

Istina je da je predsjednica posjetila neke škole, vrtiće,  mnoge ustanove kao što su bolnica, zatvor u Požegi, neka uspješna poduzeća, ono što je uspješno i dobro u županiji…

Posljednjeg dana bila je u Kutjevu. Na Trgu graševine dočekala su je školska djeca jutarnje smjene, umirovljenici i mnogi drugi građani. Susrela se i razgovarala s gradonačelnikom i dogradonačelnikom, a potom otišla sa svojom pratnjom u Vinogradarstvo d. d. Kutjevo.

Nakon razgledavanja podruma, sastala se s članovima Diplomatskog zbora akreditiranih u Hrvatskoj s ciljem uspostavljanja trgovinskih i drugih  veza i poslova s tvrtkama. Na kraju je zajedno sa županom zapjevala: „Uzalud vam trud , svirači!“

Otišla je poslije toga ispratiti šesti kontingent vojnika za Afganistan, a prije odlaska rekla je:

„Dojmovi su sjajni.
Postoje veliki potencijali.
U ovim krajevima se teško živi.
Očit je negativan demografski trend, odljev mladih, prometna izoliranost…“

Jedan čitatelj na fejsu je poručio: „Djeco, samo plješćite! Irska i Njemačka vas čekaju!“

Iako je predsjednica vidjela samo ono najbolje i najuspješnije u županiji,  ne znamo što bi tek rekla da je vidjela neke Imrijevce, Paku… i još neka sela u čaglinskoj, brestovačkoj, ali i u drugim općinama i gradovima, puste kuće u kojima ljudi više ne žive, a oni koji još tu dišu, žive u prošlom stoljeću? Što bi rekla da je vidjela jednu „Orljavu“ u kojoj su radnice bile zaključane kad je predsjednica morala proći pored njihovog pogona?

No, u jednoj situaciji predsjednica je „iskočila“ iz protokola. O čemu je riječ?

Prošle godine na blagdan Male Gospe pisala sam o jednoj hrabroj ženi koja se sama nosila sa životom boreći se za boljitak svojih sedmero djece. Nazvala sam je Majka Hrabrost.

E, te majke više nema! Napustila je ovozemni svijet u svojoj 53. godini. Na njenoj sahrani pucalo je srce svima koji su se našli na ispraćaju, a takvih je bilo uistinu mnogo. Najmlađi Mateo bio je neutješan. On je učenik trećeg razreda požeške gimnazije. Treba nastaviti školovanje, ali kako?

I tu uskače jedna Paula, njegova prijateljica još iz osnovne škole. Poslala je e-mail u Ured predsjednice ne očekujući mnogo. Nikome nije rekla što je učinila. Između ostaloga napisala je ovo:

„Lijep pozdrav, predsjednice!

Mama mi je rekla da Bog svima daje onoliki križ koliki smatra da netko može nositi.  Mislim da je moj prijatelj Mateo (17) dobio pretežak i da njemu i njegovoj obitelji treba pomoći.

Mateo sa mnom ide u razred i najbolji mi je prijatelj još od osnovne škole. Javila sam Vam se kako bih Vas zamolila za pomoć jer mora završiti školu, a zaista mi je potreban prijatelj u školskoj klupi.“

Paula je mislila da njena pošta možda neće stići do predsjednice, ali iz ureda su brzo reagirali i dojavili predsjednici. Ona je tada prekršila protokol i odvezla se do Mateove kuće. Bilo je to ogromno iznenađenje za njega jer mu Paula o svom pismu nije ništa govorila.

Tijekom  susreta s predsjednicom Mateo je uglavnom šutio, tek je na kraju prozborio da mu je ovaj četvrtak jedan od  najsretnijih dana i da ga neće nikada zaboraviti. Predsjednica je u razgovoru s ovih dvoje mladih ljudi naglasila da Mateo mora završiti školu i nastaviti obrazovanje, a župana je zadužila da se pobrine za to i da vodi brigu o ovoj obitelji. Mateu je obećana stipendija.  Vrijeme će pokazati hoće li je uistinu i dobiti.

Za ovu svoju gestu Paula je dobila sve pohvale i dirnula cijelu Hrvatsku.  Takve geste trebale bi postati trend u zemlji i primjer kako se treba i može pomoći bližnjima.

E, kad bi bilo više ovakvih mladih ljudi poput Paule!

Možda ne bismo više pjevali „Uzalud vam trud, svirači“, nego neke vesele, druge i drugačije pjesme!