piše: Marija Juračić
U mojoj kući opet polemika. Ovoga puta oko odluke Naših šuma da izletnicima naplaćuju šumarinu, a koja se odnosi na boravak i prolazak kroz uređene šumske površine.
Moj zet se buni na izraz kojim krstim novi namet i kaže da on u standardnom hrvatskom jeziku ne postoji, što bih ja trebala znati.
Ja mu odgovaram da taj izraz zaista ne postoji jer nije bilo pojave koja bi ga pokrivala, čak ni u ono rano kmetovsko vrijeme. Dakle, izraz sam upravo izmislila i velikodušno ga poklanjam naciji kao dodatak našem jezičnom blagu.
“Znaš li ti, zete, da je Krleža rabio tridesetak izraza za pojam poreza, a što misliš, koliko bi ih našao tek u ovom našem prosperitetnom društvu? Da zete“, nastavljam zagriženo, “pitam se tko stoji iza te odluke? Iza nje stoji mozak koji ima ime i prezime i bilo bi zanimljivo znati tko je on.“
“Zašto, punice, što će vam njegovo ime, nećete na njega bacati uroke.“
„Lijepo si me elegantno nazvao vješticom, ali ja ne znam bacati uroke. No znam kada me netko (pip pip).
Zet me gleda razrogačenim očima, a ja nastavljam:
“E, kada te netko (pip, pip) onda valjda trebaš znati tko to radi. Ne ideš s neznancima u krevet. Ali, reci mi, koji ti imaš interes braniti Naše šume?“
“Kako koji“, odgovara zet, a pohlepa mu viri iz očiju.
“Biznis punice, biznis. Naše dvorište. Iznajmljivat ćemo izletnicima naše dvorište u pola cijene od Naših šuma. Na sat… Uskoro lova do krova.“
„Hm, ima logike. I neka netko kaže da nismo zemlja velikih mogućnosti.“