Iz naše arhive/ objavljeno 19.03.2017.
Sven Adam Ewin
Proljeće i ja igramo se žmurke.
Brojim do deset… „Nek magarac bude!“
Gdje li se krije? Iza kišne burke?
Ili već viri ispod snježne grude?
Ne vidim gdje je, ali znam da tu je!
Vidim mu oko, čelo, usne, ruku.
Iza jaglaca žutog namiguje,
Pod visibabom doziva me, ku-ku!
Kad dođem bliže, on promijeni mjesto.
Gdje da ga tražim? Više mašte nemam.
Pa opet žmurim. (Sad brojim do petsto.)
Brojeći tako na časak zadrijemam.
Onda me nešto iz drijemeža prene:
Proljeće! Sad je… svuda oko mene!