BALADA O LJUBICI

piše: Ruža Silađev
Zasjalo sunce. Okopnili snjegovi. Zimi je došao kraj. Probudile se iz zimskoga sna travčice u vrtu Beskrajno Zeleno. Jato vrabaca  postalo je  bučnije i razigralo se u letu. Mravičak Radičak krenuo je po svoje zrno žita u mravlji hambar. Umorio se noseći ga,  pa  umoran sjede. Nešto mu divno zamiriše. Okrene glavicu lijevo, desno, pogleda gore, kad ono! Nad njim se nadvila ljubica. Bijaše ona u zelenoj haljinici, s plavom frizurom na lokne i bijelim licem poput snijega. Pozdravi ga čarobno zlatno — žutim osmjehom.

–   Dobro jutro, Mravičku Radičku! Jesi li se zimus odmorio?

– Jesam – odgovori mrav – krenuo sam u hambar po doručak. A što ima novoga kod vas u svijetu ljubica? – i pogleda gore u ljubicu te istoga trena posta radostan i veseo.

–  Zemlja nas je nahranila – kaže ljubica – a jednoga jutra me je probudilo sunce:

–   Ustani, ljubice, ja ću te ogrijati, a darivat ću ti i jedan mali zračak za tvoj osmjeh. Tako se moj osmjeh obojio u zlatno –  žutu sunčevu boju.

Usred njihova razgovora začu se:

–    Zzzzz…

Spusti se Pčelica Vrjednica, omamljena mirisom, na ljubičinu laticu.

–    Ooo, kakva divna ljubica! Oh, kakav divan osmjeh! Tako si me obradovala svojim divnim osmjehom! Ti si prava Ljubica Radosnica!

–   Posluži se mojim nektarom. – radosno zatrese glavicom Ljubica Radosnica.

–    Hvala, hvala, vrlo rado!

–   Kakva je to galama već u rano jutro? – promoli glavu Puž Najstariji Muž  iz svoje kućice. Tko to remeti mir u vrtu Beskrajno Zeleno?

–  Mi smo tu! Mi smo tu! – poviču u glas Mravičak Radičak i Pčelica Vrjednica. Izađi iz kućice da vidiš čudo neviđeno ! Ljubici je sunce poklonilo najdivniji osmjeh na svijetu. Tko god se u nju zagleda, postane radostan!

– Ohohoho! To je onda zbilja čudo! – izvuče se puž iz svoje kućice i zagleda  u ljubičin osmjeh. Čim ju je pogledao, postao je vrlo, vrlo radostan.

– Ti si doista Ljubica  Radosnica!  Odavno nisam bio tako radostan!

To jutro u vrtu Beskrajno Zeleno svi su bili sretni. Pozvali su i svoje rođake da gledaju u ljubičin osmjeh i mirišu njezin dah. Čak je i roda, gore na starom dimnjaku, bila radosna i veselo kliktala. Dan je počeo u vrlo ugodnom raspoloženju, pa je tako i završio. Sutradan, a i svih sljedećih dana, Ljubica Radosnica je bivala sve ljepša, mirisnija i imala taj divni sunčev zlatno – žuti osmjeh. Tko god ju je pogledao i omirisao, postajao je radostan.

Proljetna kiša je često dolazila u posjet vrtu Beskrajno Zeleno. Sunce je grijalo, a Majčica Zemljica je hranila  biljke. Trava je porasla. Jednoga jutra zazujala je kosilica u vrtu.

Taman se Mravičak Radičak vraćao iz hambara sa zrnom žita za doručak. Htio je, kao i svakoga jutra, sjesti pored Ljubice Radosnice da se nadiše njezinoga mirisnoga daha i nagleda čarobno zlatno – žutog osmjeha. Ali Ljubice nije bilo. Okrene se lijevo, okrene se desno i pogled mu se iznenada zaustavi dolje. Ljubica Radosnica je ležala na pokošenoj travi.

–  Oh, oh, što ti se dogodilo draga Ljubice?- počne zapomagati Mravičak Radičak.

–    Nesmotreni kosac! – reče Ljubica.

U to doleti Pčelica Vrjednica i zamoli:

–    Zzzzz… Oblačići, oblačići! Molim vas, orosite Ljubicu!

I Puž Najstariji Muž se probudio i začas stvorio pored njih:

–    Sunašce, sunašce drago!  Pošalji zračak i ugrij nam Ljubicu!

Zalepetahu krilima vrapčići da osvježe zrak kako bi Ljubica lakše disala. Oblačići je orosili, sunce je ugrijalo, ali Ljubica Radosnica je i dalje ležala na travi.

–    Ne trudite se dragi moji! I tako bi moje vrijeme uskoro prošlo! – reče.

Društvo u vrtu Beskrajno Zeleno je zajecalo.

–  O, ne plačite! Zar ste zaboravili trenutke radosti koje smo zajedno proveli? Čuvajte Beskrajno Zeleno, a ja ću vam sada otkriti tajnu. Na proljeće ću vam podariti moju dječicu. S njima ćete se još više radovati. Molim Majčicu Zemljicu da ih hrani, molim oblačiće da ih napoje, a tebe drago sunašce molim, da im svakom podariš jedan svoj zračak za čarobno zlatno –  žuti osmjeh.

U vrtu Beskrajno Zeleno svi su obrisali suze i oprostili se od Ljubice Radosnice. Puno su pričali o njoj do sljedećeg proljeća. Zapravo, bila je cijelo vrijeme u mislima s njima. Kad su okopnili snjegovi i zasjalo sunce, pojavile su se kćeri i sinovi Ljubice Radosnice. Svi su imali zelene haljine, frizure s plavim loknama, bijelo lice i čaroban zlatno – žuti sunčev osmjeh. Oni su ponovno unijeli radost u vrtu Beskrajno Zeleno.